Neosporan talent

Neosporan talent

Bonnie Prince Billy, Ease Down the Road, Domino/Dancing Bear

Neposredno nakon neočekivana gostovanja u zagrebačkome KSET-u u naše je prodavaonice stigao i najnoviji solo album Willa Oldhama, koji se ovdje, kao i na spomenutom koncertu, pojavljuje pod pseudonimom — Bonnie Prince Billy. Nadahnut i iznimno dug koncertni nastup tog »najmisterioznijeg čovjeka u show businessu«, kako ga nazivaju glazbeni kritičari koji prate off-produkciju, bio je prvorazredna senzacija za malobrojne poklonike Oldhamova rada na ovome prostoru, ali i za brojne slučajne posjetitelje koji su, eto, tijekom trajanja koncerta to postali.

Will Oldham, a.k.a. Bonnie Prince Billy, poznat je kao kantautor i mozak projekta pod radnim nazivom Palace. Njegovi albumi i nastupi pod vlastitim imenom ili spomenutim pseudonimom, kao i inkarnacije u obliku sastava pod imenima Palace, Palace Songs, Palace Brothers ili Palace Music, tek su puki nosači Oldhamova stvaralaštva. Iako autor poriče smišljenu potrebu potpuno novog pristupa svakome albumu, činjenica je da gotovo svaki njegov projekt ne donosi izmjene samo u nazivima izvođača nego i u postavama sastava, zvuku i strukturi pjesama. »Riječ je samo o stalnom mijenjanju. To nije smišljeni napor, nego, pretpostavljam, prirodna progresija«, izjavio je Oldham u intervjuu prije nekoliko godina.

Oldham mrzi intervjue i nerado ih daje, a kada i progovori, ne otkriva gotovo ništa o sebi. Čudak, za kojega oni koji ga relativno poznaju, kažu da ga jednostavno ne mogu zamisliti da radi išta normalno, poput kupnje ili šetnje, godinama ostaje zagonetka za brojne štovatelje i kritiku. Neki tvrde da je tako pažljivo konstruirano čudaštvo zapravo nadomjestak za istinski talent, no golem talent jedina je stvar koja se Oldhamu ne može osporiti.

Današnji trideset jednogodišnjak, odrastao u Louisvilleu, Kentucky, dugo je pokušavao postati glumac, što mu je donekle i uspjelo, no glazba ga je odvukla na drugu stranu. Zvuk koji se kretao od sablasnoga folka do rocka, s njegovim visokim tužnim vokalom i neobičnim stihovima, ubrzo je postao Oldhamov zaštitni znak.

Na netom izašlu albumu Ease Down the Road, programskoga naslova, ponovo nalazimo Oldhama u društvu glazbenika sakupljenih iz raznih krajeva Sjedinjenih Država. Album je, prije svega, prvoklasni pop-produkt stilski smješten između low-fi i country-folk zvuka. U prvi plan autor ovdje stavlja produkciju, koja je od početka do kraja fino izbalansirana i meko izrađena.

Album započinje skladbom May it Always Be, Oldhamovim melankoličnim glasom uz klavirsku pratnju, stilom karakterističnim za njegov prethodni opus. No, već sljedeća — Careless Love donosi novitet, a capella pjesmu gospel prizvuka, koja najavljuje da je ovdje, uostalome kao i na svim Oldhamovim albumima, riječ o nečem posve drugom. Sljedeće tri skladbe — A King at Night, Just to See My Holly Home i At Break of Day, sačinjavaju okosnicu albuma i Oldhamovi su najviši dometi. Zapanjujući niz nastavljaju krasan duet s Catherine Irwin — After i Made Love to You i naslovna skladba albuma. Slijedi lagana The Lion Liar, možda najjači moment albuma, koja najviše podsjeća na radove projekta Palace Brothers. Završni niz započinje ležerni swing Mrs William, a slijede tri broja koja album zaključuju na najvišoj mogućoj noti.

Ukratko, album koji svakako treba poslušati. Naime, možda ćete i vi, kao mnogi drugi, svrstati ovaj opus u najuži krug za intimni izbor albuma godine.

Zrelo i prirodno

Hazeldine, Double Back, Glitterhouse Records/Dancing Bear

Kada je prije tri godine nastupio u zagrebačkome klubu Gjuro, američki kvartet s tri ženska člana iz Albuquerquea, New Mexico, imao je iza sebe već dva albuma — prvi, How Bees Fly, izdan samo na europskome tržištu na maloj njemačkoj etiketi Glitterhouse i drugi — Digging You Up, djelomično izmijenjena verzija prvenca, svjetsko izdanje kuće Polydor. Zagrepčani su tada bili u prilici vidjeti na sceni skupinu kojoj su kritičari koji prate glazbeno usmjerenje paušalno nazvano americana, proricali svijetlu budućnost.

No, što se zbilo u međuvremenu? Americana je polako zamirala, odnosno disperzirala u različite, ponajčešće pop- i retro-stilove, a Hazeldine su, poput mnogih bendova koje nakon uspješna debija pod svoje krilo uzmu velike etikete, zaglavili u masi srednjostrujaške ergele. Nemilosrdni zakoni biznisa nisu imali razumijevanja za uspjeh kod kritike koji nije popratio i onaj financijski, te su Hazeldine, našavši se ponovo na raskrižju, odlučili vratiti se pod okrilje Glitterhousa, koji je u međuvremenu, dakako u svojoj klasi, prerastao europske okvire.

Ovoproljetni Double Back, nastavlja tamo gdje je stao prethodnik Digging You Up (u međuvremenu brisan iz Polydorova kataloga). Nekoliko godina pauze uzelo je danak. Hazeldine su, izgubivši muškog člana, postale ženski trio, a i djevojke su se iz svog Albuquerquea rasule po Sjedinjenim Državama. Shawn Barton, najistaknutija članica trija (vokal, gitara, udaraljke) udala se za vođu, u New Yorku popularne, indie rock-skupine 34 Satellite — Marca Benninga. Sve te promjene, na sreću, nisu se odrazile na području kvalitete. Upravo suprotno, vremenski odmak od prvog, odnosno drugog albuma, blagotvorno je djelovao na skladateljsko umijeće. Nedvojbena kvaliteta pjesama s početka karijere dovedena je ovdje, očitim sazrijevanjem, gotovo do savršenstva. U novih trinaest skladbi, odreda prvoklasnim radovima, i dalje je prepoznatljivo obilježje Hazeldine — dojmljivi vokali Shawn Barton i Tonye Lamm (vokal, gitara, klavijature, udaraljke), bilo pojedinačno ili u upravo zavodljivim duetima. Od uvodne When You Sleep, skladbe srednjega tempa, one vrste koju Hazeldine najbolje rade, pa do završnih balada My Lady i Rostock, album je zaokružena cjelina u kojoj se skladbe smjenjuju logično i tekuće, a na cijelom tom putu nailazimo na brojne akcente, bilo skladateljske, tekstualne ili izvođačke. Jedina skladba bržeg tempa ovdje je Sunset Strip, koja uz već spomenutu When You Sleep može stati uz bok bilo kojem recentnom pop- ili rock-hitu na svjetskim ljestvicama. Zvukovno, to je album koji nadilazi okvire americane i country-rocka te koji se, ako se baš mora, može mirne duše svrstati u čvrsti roots-pop. Uz Shawn i Tonyu te treću članicu — Anne Tkach (bas gitara, klavijature, udaraljke, vokal), dva pridružena člana i studijski glazbenici, među kojima su i troje gudača, bili su na visini zadatka. Producent Chris Stamey, oslobođen obveza prema velikoj etiketi, nije morao zvuk peglati do besvijesti te je čistom produkcijom s podosta neobrađenih rubova dopustio Hazeldine da zvuče onako kako je to za njih najpodesnije — prirodno.

U sve izrečeno mogli ste se uvjeriti uživo u zagrebačkome KSETU-u, gdje su u sklopu predstavljanja albuma Double Back, Hazeldine nastupile 20. svibnja.

Velimir Cindrić