Ne želim raditi na rok

Ne želim raditi na rok

Uz premijeru predstave Iza zatvorenih vrata u Domu kulture Kristalna kocka vedrine u Sisku, 19. svibnja 2001.

Jasminka Petek Krapljan, umjetnička voditeljica Plesnog studija Kristalna kocka vedrine, od 1980. do danas postavila je više od trideset što ozbiljnih što dječjih predstava — u žanru plesnog teatra.

— S plesom sam počela u četvrtoj godini. Ovamo su dolazile Blanka Marković i Mirjana Delić, one su dugo vodile baletni studio u Sisku. Nakon desetak godina baleta mislila sam da je to uopće jedini oblik plesa. Onda sam krenula na plesne seminare koje je organizirao Hrvatski sabor kulture. Vlasta Kaurić bila je jedna od prvih osoba koja mi je otkrila čar modernoga plesa, slobodu improvizacije, dramske mogućnosti pokreta. Maturirala sam s predstavom Prometej i s njom se prijavila na SKAH — i to je bio moj prvi susret s kazalištem. U Sisku je već bilo jako alternativno kazalište Daska, i shvatila sam da mi je to bliže nego labudovi...

Koliko još ima baleta u vašim predstavama? Poznati ste kao majstorica dojmljivih slika.

— U treningu mi se štanga još čini nezaobilaznom i to je ta sigurna tehnička baza koju daje balet. A inače krećemo od slike, ili teksta, neke situacije. I vidim slike. Likovnost je uvijek naglašena. Svaki predmet ima simbolično značenje i to uvijek dobro proučim prije nego ga postavim na scenu. Izvođači u improvizaciji traže rješenja pokreta, plesne sekvence, zatim se to slaže. Nikad ne koreografiram glazbu. Glazbom bojim situacije.

I izbjegavam vremenska ograničenja, raditi na rok. Izlazim s predstavom tek kad sam sigurna da iza nje stojim u potpunosti.

Na 6. Tjednu suvremenog plesa na koreografskom natjecanju dobili ste drugu nagradu za koreografiju Mirror, a 1988. na BRAMS-u nagrađeni ste za koreografiju i režiju predstave Doručak na travi.

— Mirror mi je uopće jedna od najdražih koreografija. Nastala je u vrijeme kad nismo imali svjetla u dvorani za rad pa smo si stavile šljemove sa lampama. To je otvorilo čudesne mogućnosti igre svjetla i sjene, međusobnog osvjetljavanja i skrivanja.

Posljednje dvije predstave, Sobu cimetove boje i Iza zatvorenih vrata, potpisujete zajedno s Jasminom Novljakovićem, inače dugogodišnjim daskašem?

— Jasmin se vratio iz Poljske sa studija režije, i u Domu je postavljao Mrožekovu Zabavu. Ja sam mu radila scenski pokret i tu smo shvatili da slično razmišljamo o kazalištu. Zajedno smo poslije radili u Požegi i ovdje u Sisku. Priznanja i pozivi na gostovanja Sobe cimetove boje potvrdili su nam da je suradnja uspješa.

Kako je plesno kazalište žanr između koji prolazi i kao oblik plesa i kao oblik neverbalnoga kazališta tijekom ovih dvadesetak godina nastupali ste i na Tjednu suvremenog plesa, i na Eurokazu, i na BRAMS-u, na sarajevskom Teatarfestu, te na međunarodnim i plesnim i kazališnim festivalima u Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj, Indiji. (Čula sam da upravo odlazite u Donzdorf i da se uskoro spremate u Belgiju.)

— Neka od tih gostovanja bila su na međunarodnim festivalima dječjeg stvaralaštva. Pod dojmom tih veselih i krasnih događanja — mi smo naime dolazili iz Siska, samog ruba fronte gdje je sve stalo (osim nas koji smo i u to doba stalnih uzbuna u Sisku davali nove predstave) — kad je postalo moguće opet normalno raditi, odlučili smo i ovdje napraviti festival dječjeg kazališta. Treba krenuti od djece da bi se polako popunile rupe u kulturi i društvu... Evo, naš Maslačak uspješno je navršio treću godinu. Velika je to zasluga ravnateljice Doma kulture Đ urđice Lasić Vuković. A suorganizator je bila Matica hrvatska u Sisku.

Kad smo kod neugodnih sjećanja, Iza zatvorenih vrata neke su vrlo tamne asocijacije, tužni ljudi s kovčezima, u stiješnjenim prostorima. Ljudi koji tiho nestaju. Ali sve zadivljujuće nenametljivo, i vrlo lirski, suptilno i dojmljivo.

— Da, ispalo je tako. Tužno. Nije namjerno. A slučajno?

Razgovarala Maja Đurinović