Medijska snaga zla

Petnaest minuta slave, red. John Herzfeld

Bazirajući se na Warholovoj neizbrisivoj kontribuciji popularnoj kulturi, njegovu epitafu o pravu (i želji) svakog pojedinca na petnaest minuta slave, ta dugoživuća parola postaje svojevrsni sociokulturni fenomen, a svom autoru pridaje atribut vidovitosti. Jer u današnjem speed društvu gladnom senzacija svi zajedno stvaraju ubojice i kriminalce svake vrste (sjetimo se samo burnih sedamdesetih s Davidom Berkowitzem ili osamdesetih u kojima je djelovao jedan Richard Ramirez koji je uvijek nanovo naglašavao da je on onaj s televizije) da bi ih potom propeli. Film se toga površno dotiče, ne razradivši do kraja ideju uspjeha iz američkog sna koji u posve pristojnoj mjeri inspirira i nove generacije kriminalaca. Iako mu se ne može poreći stanovita ambiciozna snaga i svježina pristupa toj već izrecikliranoj tematici, tematski zapravo ne nudi ništa novo. Medijska paranoja načeta već u mnogim drugim ostvarenjima (Žena za koju se umire, primjerice) prikazuje patchwork elemenata društvenog komentara o moći medija — interes javnosti za nasiljem i tragedijama, te njihovu opsesivnost kultom zvijezda.

Priča počiva na staroj prokušanoj formuli otac-sin, stariji-mlađi kolega. Naime, slavni detektiv Eddie Flemming (Robert de Niro), s mladim vatrogasnim inspektorom (katastrofalno mlak i bljutav Ed Burns) istražuje umorstva koja počinjaju dva istočnoeuropska vandala — Čeh Emil Slovak (odličan, ekspresivan Karel Roden) i Rus Oleg Razgul (Oleg Taktarov), koji samo, poput Franka Capre (iako bi mu zasigurno puno bolji role-model bio, primjerice, Tarantino), želi snimati filmove. Tako bilježi sva okrutna umorstva koja usput počine, želeći dospjeti i na televiziju, a Olegova tehnika snimanja postaje integralni dio filma, poput kakva amaterskog pogleda na čitavu stvar. Tako redatelj poprilično uspješno kombinira suvremeni trend dokumentarističkog pristupa snimanju s efektnom akcijom i vječno upaljenim kamerama show-businessa.

(U cameo ulozi, a u Louise Brooks izdanju, pojavljuje se i Charlize Theron, koju je u svom filmu Two Days in the Valey inaugurirao upravo Herzfeld.)

Usprkos težini teme, Herzfeld zadržava lagan, distanciran odnos, koji funkcionira poput svojevrsne satire, no ne biva dosljedan u odrednicama toga žanra. Mi ne vidimo trijumf dobra nad zlom, jer u Herzfeldovu svijetu snovi psihopata se ostvaruju, a kamere se i nadalje nastavljaju vrtjeti.

Iako bolje funkcionira kao triler negoli komentar društvenim zbivanjima, ovaj pretenciozni osvrt na američku korumpiranost i bezdušnost licemjerna je karikatura kompulzivne želje za pravljenjem filmova, za senzacijama, za petnaest minuta pod reflektorima. Iako naša fiksacija na slavu nije samo američki problem.

Katarina Marić