Majstor na margini

Pred zagrebačkom glazbenom javnošću nakon podulje stanke pojavio se jedan od ponajboljih hrvatskih orguljaša Žarko Dropulić

Raznolikost sadržaja u finišu tekuće koncertne sezone obilježila je glazbena događanja u Zagrebu za protekla dva tjedna. Gostovanja su redovito najbolji dio zagrebačke koncertne ponude, a kako se sezona bliži kraju, postaju i njezinim dominantnim segmentom. Zagrebačka filharmonija 18. je svibnja za pretplatnike svoje Plave oktave pripremila susret s mađarskim dirigentom Michaelom Halaszom. Kao solist predstavio se trubač Marin Zokić, koji je u izvođenju solo dionice Haydnova koncerta za trubu i orkestar u Es-duru pokazao mnogo spretnosti i muzikaliteta, premda mu je očigledno trebalo stanovito vrijeme da te svoje sposobnosti pokaže i publici. Nedostatno siguran u početnom Allegru Zokić se mnogo boljim pokazao u preostala dva stavka, ostvarivši u cjelini dojmljivo tumačenje Haydnova koncerta. Halasz, siguran dirigent velika iskustva, demonstrirao je svoja dobra svojstva posebice u izvedbi Bartokove Glazbe za žičane instrumente, udaraljke i čelestu, djela nevjerojatna bogatstva ideja i zvučne mašte, skladana 1937. godine, čija bi i danas netaknuta svježina mogla biti lekcijom mutavu avangardizmu mnogih naših (i ne samo naših) suvremenih skladatelja. Ova Bertokova skladba bila je zapravo najbolje što je zagrebačka filharmonija pod ravnanjem Michaela Halasza ponudila publici. Dvije korektno izvedene suite iz baleta Daphnis et Chloé Mauricea Ravela u drugom dijelu lijepo su ispunila program koncerta, koji je u cjelini pokazao onaj standard umjetničkoga dosega što ga je Zagrebačka filharmonija trenutno kadra osigurati.

Gostovanje mjeseca održano je u sklopu ciklusa Svijet glazbe, a zagrebačkoj publici željnoj barem povremenih nastupa simfonijskih orkestara visoke klase, želja se ispunila na nastupu orkestra Hallé iz Manchestera u dvorani Lisinski 21. svibnja. Uobičajeni programski model s koncertantnom skladbom u prvom, a simfonijom u drugom dijelu, pružio je okvir za ispunjenje standardne sheme, otkrivši zagrebačkoj publici, u umjetničkoj osobnosti distingvirana gospodina od više od sedamdeset godina, fin uzorak sjajna pijanizma izbalansirana na ravnoteži rutine i nadahnutosti. I to u stvarnoj uzornoj interpretaciji četvrtoga glasovirskog koncerta u G-duru Ludwiga van Beethovena! Pijanist se zove Ivan Moravec i za njegovo se muziciranje jedino može konstatirati da je očaralo. Dirigent Mark Elder držao je u Beethovenu orkestar malo više na distanci no što je bilo potrebno, ali se sasvim iskupio u drugom dijelu programa, u izvedbi turbulentne Šostakovičeve Desete simfonije. Orkestar Hallé pokazao je tu sve svoje adute: snagu, voluminoznost i homogenost zvuka te solistički raspoložene svirače pojedinih orkestralnih sekcija (posebno puhačke), koji su svoje zahtjevne dionice izvodili začudnom preciznošću i odnjegovanošću tona. Čvrst, tonski kompaktan, ali potpuno transparentan bio je orkestar Hallé u uvjerljivu tumačenju Šostakovičeve Desete, predvođen sabranom dirigentskom gestom šefa dirigenta Marka Eldera.

Pomalo ipak u sjeni gostovanja održano je i nekoliko kvalitetnih nastupa domaćih izvođačkih snaga. Valja tu ponajprije podsjetiti na koncert Zagrebačkih solista 22. svibnja u HGZ-u, na kojem je čembalistica Višnja Mažuran obilježila trideset godina umjetničkog rada u tom ansamblu. Prigoda je bila svečana, pa je u takvoj atmosferi održan i koncert s programom djela Johanna Sebastiana Bacha, uz sudjelovanje četvero solista. Uz Višnju Mažuran nastupili su violinist Anđelko Krpan, čembalist Miljenko Has te dugogodišnja gošća ansambla, flautistica Irena Grafenauer. Ona je na svoj poslovično siguran, muzikalan način, zaobljene fraze i čista tona, svirala violinsku dionicu u obradi Bachova koncerta za violinu, gudače i continuo u a-molu, BWV 1041. Program je završio Petim brandenburškim koncertom u D-duru, najpoznatijim po raskošnoj kadenci čembala u prvom stavku, idealnoj za demonstraciju blistava virtuoziteta, što je Višnja Mažuran iskoristila u vlastitom stilu: apsolutnom smirenošću svirke, bez imalo napora, ali i bez želje da vlastitoj vještini pridaje osobitu važnost.

Malobrojni poklonici

Iznimno zanimljiva glazbena večer održana je 20. svibnja u Bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj ulici. Zanimljiva iz dva razloga! Ponajprije zato što se u vrlo serioznu programu šest trio-sonata za orgulje J. S. Bacha, pred zagrebačkom glazbenom javnošću nakon podulje stanke pojavio jedan od ponajboljih hrvatskih orguljaša Žarko Dropulić. Druga zanimljivost tog koncerta jest činjenica da je on prošao praktički bez ikakve najave, tek s nekoliko skromnih plakata — oglasa, po gradu nalijepljenih na ona mjesta gdje se obično ne nalaze informacije, pogotovo ne o koncertima klasične glazbe. No u tome je gotovo moguće vidjeti neku žalosnu simboliku općeg stanja naše glazbene kulture. I dok nam zabavnoglazbene pionirke u najelitnijim terminima hateveovskih emisija cvrkuću o tome kako hrvatska glazba, na Eurosongu, eto upravo s njima osvaja fronte europske glazbene kulture (za što će svima ostalima u toj našoj hrvatskoj glazbi trebati još najmanje trideset godina, kaže pionirka), umjetnik prvoga ranga, smješten na marginu događanja zagrebačkog glazbenog života, u velikom stilu svira šest Bachovih trio-sonata za orgulje pred publikom, koja je ili privatnom informacijom, ili pukom slučajnošću, uopće mogla doznati o održavanju njegova koncerta! Bazilika je Žarku Dropuliću velikodušno otvorila vrata i omogućila mu da održi besplatni koncert. To je svakako bolje nego godinama uopće ne dobiti mogućnost profesionalnog nastupa (ni za ljubav, ni za pare!), što je životna priča većine glazbenih umjetnika u nas, a počinje nakon uspješne diplome, koja u nas znači zatvaranje, a ne otvaranje vrata koncertantnoj karijeri. No Žarko Dropulić nije mladi, nepoznati koncertant. On je već odavno prepoznat kao izvrstan orguljaš, majstor svog instrumenta, kojeg bi naši ljubitelji orguljaške svirke sigurno voljeli češće čuti, nego što za to imaju prilike. Da je Žarko Dropulić orguljaš velikog formata, potvrdilo se i na ovom koncertu. U tihom slijedu Bachovih trio-sonata za orgulje, Dropulić je demonstrirao ponajprije besprijekornu vještinu duboko koncentrirana muziciranja, preciznost, točnost i ritmičku ujednačenost, te sklonost umjerenim agogičkim slobodama, ovdje zamjetljivu u finim agogičkim nijansiranjima polaganih stavaka. Velika vještina Dropulićeva vladanja instrumentom došla je do izražaja osobito u motoričnosti okvirnih, brzih stavaka, posebice u uvodnom Allegru Pete sonate u C-duru. Savršenstvu muziciranja Žarka Dropulića nije u potpunosti odgovarao instrument na kojem je svirao. Orgulje u Bazilici vjerojatno se ne održavaju kako treba, (pojedini su registri zvučali nenaštimano), pa bi bilo nužno urediti ih na način koji će ih osposobiti za kncertantnu praksu. No, bez obzira na to, posjetitelji recitala Žarka Dropulića mogli su otići kući zadovoljni. Njihovo zadovoljstvo moglo je pomutiti jedino saznanje o sve manjem broju u nas postojećih poklonika orguljaške svirke, s kojima bi to zadovoljstvo mogli podijeliti.