Ljubavni četverokut

Pljačka stoljeća, red. John Frankenheimer

John Frankenheimer dio je plejade filmskih autora koji su svoj stvaralački zenit proživjeli tijekom sedamdesetih. Domaćoj publici ostao je u sjećanju prije svega nastavkom Friedkinove Francuske veze, a potom je uslijedio dugi post, sve do nedavnog povratka Roninom, akcijskim trilerom obilježenim atmosferom upravo tih godina. Uspjeh Ronina trebao je biti potvrđen prošlogodišnjom Pljačkom stoljeća. Posrijedi je namjerno staromodan film s poznatim motivom pljačkanja kockarnice i s ljubavnim parom u središtu zbivanja. Odnosno ljubavnim trokutom, zapravo — četverokutom. Međusobnim odnosima glavnih likova i obilju fabularnih obrata Frankenheimer je posvetio svu svoju redateljsku pažnju te tako uspio stvoriti tečan i zabavan uradak koji bez poteškoća plijeni i zadržava gledateljevu pažnju do pred sam kraj. Izgleda da je na koncu autorima ponestalo daha i koncentracije za elegantniju završnicu od one u kojoj se deus ex machina manirom radnja raspleće dugim i nezanimljivim monologom. Nažalost, jer je u ostalim aspektima Pljačka stoljeća sasvim uspjelo ostvarenje, s nekoliko uistinu ugodnih glumačkih iznenađenja. Ovoga puta, osim interpretativno i fizički zastrašujućega Gary Sinnisea, valja prije svega izdvojiti izvedbu Bena Afflecka, koji se povremeno uspijevao nametnuti kao uspješna suvremena inačica James Stewartovih uloga dobrog sveameričkog momka. Što je savršeno odgovaralo božićnom ugođaju akcijskog krimića s plemenitom porukom o značenju obiteljskih vrijednosti na kraju.

Staša Čelan