Komesar Martin Beck

Nakon po prilici pet godina na našem televizijskom programu ponovno smo tjednima pratili švedsku televizijsku seriju koje je junak Martin Beck — policijski komesar iz Stockholma. Serija je nastala prema detektivskim romanima čiji su autori bračni par Per Wahloo (1926-1975) i Maj Sjowall (1935-), pisci koji su vrhunac dosegnuli između 1965. i 1975. i koji su već prije nastanka prve serije (1993) bili prevedeni na sedamnaest jezika. U tom smislu, ako ne išta drugo, za neki napis bilo bi dostatno upozoriti kako Šveđani gaje tu trivijalnu vrstu i kako u tome imaju i onih dometa koji im omogućuju da prijeđu granice svoje zemlje, zemlje čiji sveukupni standardi navode na pomisao da se u njoj ne bi mogao ili ne bi trebao razvijati takav nenježni žanr. Najveće zasluge za uspješnu švedsku promociju žanra, dakako, imaju upravo spomenuti pisci, koji su pisali i odvojeno. Jedan od njihovih romana, Policajac koji se smije, privukao je i Hollywood, u nas viđenu ekranizaciju (1975) Stuarta Rosenberga s Walterom Matthauom i Bruceom Dernom. Iako je Hollywood dostatan dokaz za najrazličitije tipove uspješnosti, ipak osobno sugerirajmo ljubiteljima žanra da je riječ o izvrsnim piscima, i da se spomenuti roman zbog ingenioznosti zapleta, roman Roseanna zbog originalnosti detekcijskog prosedea i treći — Čovjek na krovu, efektno ekraniziran od Boa Widerberga (1975), zbog napetosti, moraju uvrstiti u nezaobilazno štivo svakoga s ambicijama erudita u ovom žanru. A u pokušaju razbijanja monopola nekih zemalja trebalo bi podsjetiti da i neke druge zemlje, zemlje iz kojih nisu Holmes, Maigret, Poirot i Marlowe također imaju zanimljive pisce detektivskih romana — za početak prikupljanja podataka na primjer Nizozemska, koja se diči Janwillem Van der Weteringom i Nicolasom Freelingom (njegov roman Zbog mačaka ekranizirao je oskarovac Fons Rademakers). Trebalo bi sada spomenuti i Švicarca Friedricha Durrenmatta, pisca koji je vrijednost zasebne vrste, ali tek zbog toga što njegovu filozofičnost autoriteti poput Juliana Symonsa dovode u vezu s meditativnošću Martina Becka.

Obrat u portretiranju

No, dakle, serija se ponovno odvrtila na našim malim ekranima. U prvoj rundi gledasmo ekranizacije što su se zasnivale na djelima spomenutih pisaca, dok su se u ovoj novoj (1997) preuzeli glavni likovi. Oni su, dakle, inspektor Martin Beck i njegov glavni pomoćnik Gunvald Larsson. Prvi je pomalo antijunak, modeliran je i prema Simenonovu majstoru dedukcije, pritajenom psihologu i sociologu Maigretu, drugi je zlata vrijedan satelit koji nema jednako jake moći rasuđivanja, ali zato bez sustezanja rabi šake, što je korisna dopuna Beckova djelovanja, ali i adut u zabavljanju netankoćutnijega dijela gledateljstva. U prvoj verziji televizijskih adaptacija romana nastupali su Gosta Ekman i Rolf Lassgaard. Ekman je više odgovarao tipu zacrtanu u romanima, a i megreovskom tipu inspektora; Lassgaard, podebeo, povelik i nezgrapan, bio je neobuzdani pomoćnik, nasilnik koji se toliko dopao švedskoj publici da je počeo dobivati glavne uloge i u filmovima (npr. u nas na televiziji prikazani Lovci). Sada, pak, producenti ove koprodukcije više-manje svih skandinavskih zemalja i Njemačke nađoše nešto mlađe — Petera Habera, siroviju verziju prvoga Becka, ali je zato u ulozi Gunvalda Larssona Mikael Persbrandt, profinjeniji tip koji podsjeća na Kevina Costnera, koji je elegantniji od Lassgaarda, ali zato udara jednako nesmiljeno — u čemu se nalaze novi uvjerljivi dokazi težnje prema realizmu u prikazu rada policije. No, inače, taj obrat u portretiranju protagonista mogao bi poslužiti kao primjer za česte pomake u novijem ukusu (npr. razbijač Lee Marvin postaje smekšana grubijančina), a u ovoj seriji kao jedan od simptoma njezina blaga bliženja amerikaniziranu ukusu. S obzirom, pak, na noviji europski trend, u novonastaloj seriji vidljivo je tematsko osuvremenjenje, učestalost motiva i događanja koji su u svezi s problemima sa simpatijama prikazivanih doseljenika iz nerazvijenih zemalja. Istodobno s nešto pritajena straha prikazuje se kidanje granica u Europi. Dojam zbiljnosti postigao se također i razrađenijim zadubljivanjima u obiteljske traume i sentimentalni život njezinih protagonista, spomenutih detektiva. Posljednje je i stanoviti minus: skreće se pozornost s detekcije — gledateljeva žara u nastojanjima da razriješi enigmu, misterij; obiteljski problemi iznuravali su i za njihovo rješavanje najspremnijega — Luchina Viscontija.

Kriminal — izvozna roba

No, ipak usprkos ponekim nedostacima u odnosu na prethodnu, i ova se serija može pohvaliti. U gotovo svakoj epizodi ima i doista zanimljivih prizora, napetost raste prema završetku, a ona i odmara gledateljstvo od nebrojenih angloameričkih.

Postoji, međutim, još jedan razlog za pisanje u Martinu Becku i njegovim kolegama. Šveđani su s uspjehom i ponavljanjem ove serije stvorili već nekakvu tradiciju, partnerstvo s inozemnim televizijskim kućama, televizijsku robu koju izvoze. Kriminal, čini se, nigdje ne stagnira, i kad se formulama žanra detekcije pridoda aroma nepoznatijega podneblja, izgledi za međunarodni uspjeh nisu baš mali. A u tome bi trebala biti i poenta ovoga napisa! Ne bismo li se i mi mogli okušati u ovom televizijskom žanru? Ovakva pretežito komorna serija očevidno ne iziskuje iznadprosječna ulaganja, ima i u nas nešto kriminala — s domaćom aromom, a imamo i pisce (npr. Pavao Pavličić i Goran Tribuson) koji su stekli ugled što nadilazi očekivanja s kojima se u nas najčešće dočekuje krimić. No, najveća opasnost u nas krije se baš u ovome deminutivu: taj žanrić ima i ime kakvo se daje od milja onomu tko nam je dobro poznat, a s takvim je sve vrlo lako. Čas posla!