Kazališni Tarantino

Kazališni Tarantino

Stratford Upon Avon Malo englesko mjesto za koje, da u njemu nije rođen Shakespeare, nitko vjerojatno ne bi ni čuo danas je vrlo živ kazališni centar. Osim Royal Shakespeare Company, koja tamo izvodi svoje premijere, i drugi manji teatri poduzimaju zanimljive repertoarne poteze. Tako je u kazalištu The Other Place praizveden novi komad mladog irskog dramatičara i velikog svjetskog hit-makera Martina McDonagha The Lieutenant of Inishmore, komad koji su odbili i Royal Court i National Theatre, kako je sam autor izjavio zbog problematičnih i šokantnih scena koje drama sadrži. U zemlji koja predvodi europski val nove drame što se odlikuje upravo estetikom šoka i brutalnošću takva izjava izazvala je golemo zanimanje javnosti za praizvedbu. McDonagh, kojeg je dio kritike nakon predstave što progovara o stravičnim metodama irskog terorizma prozvao kazališnim Tarantinom, zaista je napisao krvavu i mučnu dramu, ali dramu koja je iznimno ostvarenje i koja još jednom potvrđuje irskoga dramatičarskog genija kao perjanicu nove europske drame. Za razliku od Tarantina McDonagh je duboko moralan pisac, tvrdi kritika, a kazalište koje ne šokira i nije umjetnost. Ova sjajna drama zaista kao u Aristotela izaziva strah i sažaljenje, ali i mučninu. Sve ono što pravo kazalište mora biti!

Monodrama, hit elokventnog Francuza

Pariz Ako je Gerard Depardieu najpoznatiji francuski glumac, Fabrice Luchini (49) zacijelo je najzanimljiviji. Veteran s 36 snimljenih filmova i dalje svojom najvećom ljubavi drži kazalište, a njegova nova monodrama L'Arrivee a New York, koju izvodi u Théâtre Gaité-Montparnasse, zasnovana je na knjizi Louis-Ferdinanda Celinea iz 1932. Voyage au Bout de la Nuit. Genijalan u komunikaciji s publikom i poznat po svojoj i izvankazališnoj elokvenciji Luchini kreirao je predstavu koja trenutačno pripada u najzanimljivije u francuskoj kazališnoj ponudi i za koju je u Parizu gotovo nemoguće dobiti ulaznicu. Njegova ispovijed na praznoj pozornici osvaja publiku, a izgovorene riječi tekst pretvaraju u lirsku, gotovo senzualnu formu koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim, piše kritika. Publika predstavlja bitnu kariku u procesu: ja samo štimam instrument i tek uz pomoć publike mogu dosegnuti pravi ton — tvrdi glumac poznat i po svom originalnom i dojmljivom scenskom interpretiranju tekstova francuskih klasika.

Kako voditi nacionalnu kuću

London I inače zanimljiva londonska kazališna slika ovih je dana iznimno uzbudljiva. Povratak drama Sare Kane u Royal Court, koji joj je posvetio cijeli proljetni dio sezone, izazvao je pravu lavinu kritičarskoga posipanja pepelom. Isti oni koji su te produkcije prije tri ili četiri godine zvali gnusnim i nepodnošljivim danas spremno priznaju koliko su pogriješili. Riječ je o genijalnoj dramatičarki, ženi koja je obilježila kraj stoljeća, da toga u tom trenutku mnogi nisu bili svjesni. Niz dobrih londonskih produkcija zasjenila je pak ovih dana polemika oko sudbine Trevora Nunna, uglednog redatelja i intendanta Royal National Theatrea, glavne engleske kazališne institucije. Svim uspjesima unatoč, a National je u posljednje dvije godine stalan izvor odličnih produkcija i upravo ogledan primjer dobro vođene kuće, upravni odbor odlučio ga je od rujna sljedeće godine smijeniti, uglavnom zbog izrazite repertoarne komercijalizacije nacionalne kuće koja je sve okrenutija zabavljačkom repertoaru, stoji u obrazloženju. Prilično složenu situaciju čini još čudnijom činjenica da je National sve vrijeme radio niz komada koji nikakve veze sa zabavljačkim teatrom nemaju, od Stoppardove trilogije pa do novih komada Patricka Marbera i Marka Ravenhilla te dovođenja redatelja poput Lepagea. Sam Nunn spremno će se povući, a prije toga dovršit će svoje repertoarne planove kako je i predviđeno. Lov na intendantsko mjesto već je otvoren.

Povratak postojanog redatelja

Prato U talijanski dramski teatar na velika se vrata uskoro vraća Pier' Alli, poznati Firentinac, redatelj avangardist koji je sedamdesetih svojim režijama dominirao talijanskim kazalištima, a poslije se zanimao isključivo za glazbeni teatar i ostao do danas upamćen kao redatelj brojnih opernih spektakala. Pier' Alli drami se vraća produkcijom Calderonova Postojanog princa (sjećate se Grotowskog?) u kazalištu Metastasio-Stabile della Toscana (i koprodukciji sa čak pet europskih kazališta) u talijanskom Pratu, čija je premijera najavljena tek za veljaču 2002, dok će pretpremijera biti na ovoljetnom avinjonskom festivalu. Tamo će Alli javnosti prezentirati stupanj do kojeg je rad na predstavi došao. Predstava koju s posebnim nestrpljenjem očekuje talijanska kazališna javnost mogla bi označiti i toliko očekivan definitivni Allijev povratak drami.

Jasen Boko