Kakve su perspektive mladih talenata?

Kakve su perspektive mladih talenata?

Budući da gotovo i nemamo srednje generacije u punoj umjetničkoj zrelosti i punoj snazi, od koje bi mladi učili i na nju se ugledali, treba se posvetiti talentima kako bi ispravno stasali u nositelje repertoara

Verdi gala u izvedbi Simfonijskog orkestra, Mješovitog zbora i solista Muzičke akademije u Zagrebu u Akademskom ciklusu u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu 12. svibnja i predstava Traviate u HNK-u u Zagrebu 16. svibnja otvorili su pitanje: imamo li rasnih opernih talenata i kakve su njihove perspektive. Talenata imamo. Počet ćemo s dirigentom Ivanom Repušićem, poveznom osobom obaju događaja, kojemu su oni bili diplomski nastupi.

Traviata i tradicija

Mladi Zadranin, rođen 1978, student Igora Gjadrova i Vjekoslava Šuteja, do sada uglavnom poznat kao zborski dirigent, s jednosezonskim boravkom na Indiana University of Pennsylvania pokazao se ponajprije kao dirigent s istančanim verdijevskim senzibilitetom, što je u nas, začudo, sve rjeđe, i zahvaljujući toj kvaliteti postigao je ono što današnjim izvedbama Verdija u nas često manjka, protok izvedbe, poglavito vidljiv u Traviati. Repušić zna oblikovati i zadržati toliko karakterističan verdijevski luk. Zna lijepo izraditi orkestar, što je bilo razvidno iz uvertire Nabuccu, i profiniti pjevanje zbora, što se osobito uočilo u zboru Cigana iz Trubadura, ulomku koji često slušamo u prilično oštroj i ne baš osobito muzikalnoj izvedbi. Repušić osjeća pjevača i zna ga dobro pratiti, što je conditio sine qua non za dobra opernog dirigenta, ma što oni drugi o tome mislili.

Na predstavi Traviate uhvatio se u koštac s mnogo težim zadatkom — uliti verdijevski život u predstavu u kojoj toga nije bilo, i pri tome imati za protagonisticu pjevačicu koja prvi put pjeva jednu od najtežih opernih uloga. Dirigent debitant i mlada Violetta na svojemu prvom nastupu u ulozi zajedno, i to u nacionalnoj opernoj kući, k tome i u Verdijevoj godišnjici — svojevrstan je kuriozitet. Sreća je da je oboje vrlo nadareno, pa je taj eksperiment uspio, ali je bjelodano jasno da bi rezultat bio i bolji da je njihov prvi nastup u tako zahtjevnu projektu protekao u suradnji s iskusnim partnerom koji bi im trebao i mogao biti potporom. Ovako, oni su se međusobno podupirali. Ipak, usprkos svemu, Repušić je izašao pobjednikom, njegov je debi jedan od najuspjelijih u duljem nizu godina. Traviata je s njim zaživjela, i prirodno bi bilo da je preuzme i dalje usavršuje. Ali, s obzirom na ozračje našega glazbenog života, tko zna hoće li se to dogoditi!

U vrlo šaroliku, po mogućnostima i dometu, skupu solista na koncertu Verdi gala apsolutno najveću pozornost pobudila je Valentina Fijačko, koja je pjevački suvereno s lijepim ujednačenim i izražajnim glasom nadahnuto izvela Desdemoninu pjesmu o vrbi i Ave Marija. Takvo pjevanje nakon samo tri godine studija (prethodno je učila obou) služi na čast mladoj umjetnici i njezinoj profesorici. Što će biti dalje s njom? Kakve će joj se mogućnosti pružiti? Hoće li ostvariti ono što je svojim nastupom dala naslutiti? Koliko će je u tome poduprijeti okolina i društvo u cjelini, a koliko će biti prepuštena isključivo vlastitu umijeću snalaženja?

Kad je Antonija Boroša prije nešto više od dvije godine debitirala u Trubaduru, bilo je razvidno da se nakon dosta godina pojavila mlada pjevačica golema potencijala. Kakve su joj se mogućnosti i prilike do sada pružile? U Zagrebu ne osobite, u Rijeci dvije za nju prikladne: Zajčeva Amelia i, nedavno, Verdijeva Amelia u Krabuljnome plesu. Zagrebačka opera nastojala je to nadoknaditi povjerivši joj Violettu. Velika, iznimno teška uloga za mladu pjevačicu, koju je trebala postupno izrađivati barem godinu dana s najboljim dirigentom, korepetitorom i redateljem (kako je to svojedobno bilo omogućeno Nadi Ruždjak), u krajnjoj je liniji ostala njezino vlastito postignuće, herojski podvig mlade umjetnice da se, boreći se s mnogim okolnostima koje joj nisu uvijek išle u prilog, dokaže kao potencijalna velika interpretkinja toga lika.

Imamo li onih...

Bilo je nedostataka u toj izvedbi, ne sasvim uspio drugi dio arije iz prvoga čina, neki neobuzdani dahovi, nepotrebna tamnjenja tona, neusklađenosti, ali i velikog glasovnog bogatstva, izrazito muzikalnog fraziranja, lijepih piana, vrlo dobre dikcije talijanskog jezika i, nadasve, iskrenosti predanja, što je najviše došlo do izražaja u trećemu činu. Ali, činilo se da je Antonija Boroša sve to napravila, makar i s greškama, crpeći sama iz sebe, a da joj brojni suradnici s kojima je spremala tu ulogu nisu baš svi bili od jednako velike pomoći. Mislim da nismo daleko od istine ustvrdimo li da je Borošin potencijal prevelik za naše skučene kutove razmišljanja i djelovanja. Ona bezuvjetno mora krenuti u svijet i tamo se okušati i razvijati kako ne bi postala žrtvom vlastite neprijeporne snažne glazbene osobnosti.

Mladih talenata, dakle, ima. Pribrojimo im i ostala dva sudionika Traviate tenora Nikšu Radovanovića i baritona Tomislava Bekića. Naš sadašnji operni trenutak vrlo je u tome sretan: u svim fahovima ima darovitih predstavnika željnih napredovanja. Budući da gotovo i nemamo srednje generacije u punoj umjetničkoj zrelosti i punoj snazi, od koje bi mladi učili i na nju se ugledali, treba se posvetiti njima kako bi ispravno stasali u nositelje repertoara. To, dakako, ne znači samo davati im prilike da nastupaju, nego ponajprije valja optimalno razvijati njihove urođene sposobnosti i na taj ih način oblikovati u cjelovite glazbenoscenske osobnosti. Pravo je pitanje: imamo li onih koji to mogu, znaju i hoće učiniti.

Marija Barbieri