Kad su se dva Bračanina...

Dario Fertilio, Arrembaggi e pensieri (Navale i mišljenja), razgovor s Enzom Bettizom, izdanje Rizzoli, Milano, 2001.

Istaknuti suvremeni talijanski novinar i književnik, političar i prevoditelj Enzo Bettiza doživio je brojna priznanja i osporavanja, a već je više od pola stoljeća jedan od protagonista kulturnog i društvenog života u susjednoj nam, prekojadranskoj zemlji. Rođeni Splićanin, čovjek višestrukih korijena i jezičnih kompetencija, originalna kombinacija Srednjoeuropejca i Mediteranca, uspjela mješavina romanstva i slavenstva, prema vlastitom uvjerenju autentični Dalmatinac (više negoli ekskluzivni Talijan ili možda Hrvat), nametnuo se u sredini svoje profesionalne afirmacije kao vrhunski stručnjak za istočnoeuropska i srednjoeuropska pitanja, kao jedan od najutjecajnijih kremljologa i kao nespokojni sudac ustajale atmosfere u talijanskoj partitokraciji i novinstvu (što je završilo i njegovim dugogodišnjim angažmanom poslanika u Europskom parlamentu, s pozicija proklamirane liberalno-laburističke (lib-lab) sinteze i iz vizure dubokoga transnacionalnog iskustva).

Obračun sa sobom i drugima

Knjiga razgovora što ih je s njime vodio Dario Fertilio svojevrsna je summa više nego zanimljiva i kreativno ispunjena života. Premda je u nizu vlastitih knjiga ispisao već mnoga poglavlja autobiografskog karaktera (primjerice, u Via Solferino i posebice u Egzilu, dočekanom sa zanimanjem i u našoj javnosti), ova je zgoda iznimno izravna obračuna sa sobom i sa svima drugima. Naime, autor dijaloga s njime je Dario Fertilio, mlađi kolega s već relevantnim stažom u kulturnoj rubrici »Corriere della Sera«, također pisac oštroumnih i empirijski utemeljenih studija o navadama i predrasudama talijanskog novinarstva, na neki način i čovjek koji slijedi blistavi trag Enza Bettize. Osim toga i Fertilio je dalmatinskog podrijetla, njegov je otac došao u Milano iz bračke obitelji Fertilio-Obilinović, a Bettiza ima također jake bračke korijene s majčine strane, po obiteljima Razmilić i Vušković. Dakle, kad su se dva (polu)Bračanina našla u Milanu i kad su se dogovorili za plodnu suradnju, razgovor je mogao poteći s velikom otvorenošću i pouzdanjem, to više što je mlađi, Fertilio, osim golema poštovanja (i traženja-nalaženja uzora) uložio i ozbiljnu radnu spremnost i duboko poznavanje proznoga, publicističkoga, uredničkoga i predstavničkoga opusa odabranoga sugovornika. Možda bismo pretjerali kad bismo ove Navale iz naslova povezali s dalmatinskim ishodištem, ali Arrembaggi pripadaju karakterističnom mornarskom ili, bolje: gusarskom žargonu (odnosi se na navaljivanje na brod, uz koji se silom pristalo), pa nećemo previdjeti i eventualnu uskočku, neretljansku tradiciju s istočnojadranskih strana.

Sklon ruskom narodu i kulturi

Kako bilo, Bettiza izlaže svoja često vrlo oštra i odrešita mišljenja, a u navalama ne štedi ni talijanski establišment, ni europsku birokraciju, ni američku hegemoniju, o Kini nema iluzija, no najoštriji je ipak prema Sovjetskom Savezu i boljševizmu, prema komunističkoj ideologiji i praksi, koje nikako ne može pomiriti sa svojim liberalističkim uvjerenjima i iluzijama. Da stvar bude zanimljivija, kao vrlo mlad čovjek, nakon Drugoga svjetskog rata, neposredno po dolasku u Italiju iz Splita, on je vrlo kratko vrijeme militantno djelovao unutar talijanske komunističke partije. No, vrlo se brzo razočarao i odrekao svojih mladenačkih zabluda. Iz te perspektive može se shvatiti zašto je posebno kritičan prema svim komunističkim opcijama (pa i onima post ili euro predznaka), smatrajući da nisu provele odgovarajuću samokritiku ili pročišćenje, nakon strašnih spoznaja o gulazima ili diktaturi tzv. narodnih demokracija.

Netrpeljiv prema dominaciji Moskve i teroru monopartitizma, Bettiza je inače višestruko sklon ruskom narodu i kulturi. Proveo je u Rusiji gotovo najplodnije godine, upoznao u dušu ambijent i njegove potencijale. Stanoviti jezični i civilizacijski afiniteti učinili su da se u Moskvi osjeća kao kod kuće, mnogo više od ostalih zapadnjačkih dopisnika. Uostalom, njegov najambiciozniji roman, Moskovski fantom (na više od dvije tisuće stranica), situiran je u doba Kominterne, a kroz protagonista dalmatinskoga roda i hrvatske formacije amalgamira se kompleksna tematika. S razlogom se Bettiza hvali i činjenicom da je bio prvi posrednik i prevoditelj Solženjicinova Dana Ivana Denisoviča.

Uz poznate svoje idealne pretke — dakako, Dalmatince — kao što su Dioklecijan i Tommaseo, ovoga puta među učiteljima posebno ističe, teško svodivoga i gotovo nesvrstivoga pisca Guida Piovenea, a sa zanimanjem se prisjeća i primjera Jurja Križanića, kao preteče traženja razumijevanja među narodima. Mislim da je ipak jača od slavofilije Bettizina austronostalgija, odnosno svijest da je njegov svijet jednom pripadao relativno tolerantnu i solidno uređenu modelu zakonitosti i prepletanja, kakvu Europa još uzalud teži (a Austro-Ugarska ga je bila već dobrim dijelom ostvarila). Iako prirodno nije sklon nacionalnim solucijama i partikularizmima, kao izraziti lojalist i legitimist shvaća i prihvaća argumentaciju državnih tvorevina nastalih raspadom višenacionalnih aglomeracija (pa je bio među onima koji su branili pravo Hrvatske i Slovenije — o Bosni da ne govorimo — kad su se suprotstavile velikosrpskoj agresiji). S dijalektikom malih domovina i europske solidarnosti možda bi se mogao naći srednji put i neko prihvatljivo rješenje konstitutivnih aporija koje muče i truju aktualno doba.

Osam poglavlja

Teško je ukratko prikazati knjigu bremenitu iskustvima i specijalističkim znanjima o raznim sredinama, koja znatno nadmašuju uobičajene žurnalističke standarde. Iz dugovanja prema priređivaču treba kazati da je građa podijeljena u osam organski složenih poglavlja, u kojima se zaokruženo raspravlja o utjecajima i učiteljima, o izgubljenim iluzijama i sklonostima zlu, o budućnosti Europe i izazovima novoga tisućljeća, te o Talijanima (pod naslovom Čudna čeljad), pretežno iz političke vizure. Pristrano govoreći, najvažnija su nam uvodna i zaključna razmatranja. U prvima je mnogo riječi ne samo o obiteljskim korijenima nego i o kulturnoj i društvenoj klimi Dalmacije i Hrvatske tridesetih godina, s dosta pertinentnih opaski i dobrih zapažanja. Posljednje je poglavlje razgovora nazvano Građanski interijer s umjetnikom i s razlogom se bavi narativnom poetikom Enza Bettize, romansijera. Doista, autor Tršćanskog fantoma i Izborne kampanje (uz već spominjani Egzil i Moskovskog fantoma) vrijedan je pripovjedač, ne samo povlašteni svjedok, nekih neuralgičnih situacija i amblematičnih pojedinaca, a estetski okviri njegova pisanja mogu se postaviti između koralnosti Thomasa Manna i introspektivnosti Itala Sveva. Bliži germanskim, julijskim, tršćanskim modelima konstrukcije negoli apeninskoj, italskoj retoričnosti Bettiza je obogatio matičnu književnost originalnim tonovima.

Pogovor Darija Fertilija kruni razgovor intelektualnom, etičkom i sentimentalnom participacijom, solidarnošću zemljaka i razumijevanjem zainteresirana suvremenika.

Tonko Maroević