Junaci trivijalnoga romana

Junaci trivijalnoga romana

Lovro Matačić iz neposredne blizine (I)

Srijeda, 24. siječnja 2001. Telefon oko 20.30. Nježan, prestrašen, meni nepoznat ženski glasić. Gospođica (ime mi je izbjeglo) s III. programa Hrvatskoga radija priprema za petak, dakle za dva dana, emisiju u spomen dirigenta Lovre Matačića. Uljudno moli za bilo koju vrstu memorabilija, za sjećanja na izvedbe velikoga maestra, bilo kakav prilog koji bi joj mogao pomoći u realizaciji njezine novinarsko-muzikološke zadaće.

Odgovaram kako slavnoga dirigenta osobno nikada nisam upoznao, ali kako sam, slijedom različitih razdoblja iz vlastite (odista posve nevažne) biografije, u nekoliko navrata bio u najvećoj blizini toga čarobnjaka dirigentskoga štapića (čarobnjak i štapićjeftina su pomagala za svojevrsnu identifikaciju iznimnog umjetnika i zvuče ovdje odista banalno, ali u slučaju Matačić, čak i kada je u kasnoj životnoj dobi, krutih zglobova, tek posve mirnim, gotovo nevidljivim kretnjama ruku i prodornim pogledima kao dalekim, a ipak iz dna bića usmjeravanim signalima, bez štapića ravnao orkestrom, tada mi se taj nepostojeći, dakle virtualni dirigentski štapić, nametao kao dio njegove osobnosti). Ako, dakle, moja nevažna sjećanja mogu pomoći, bit će mi dakako drago, a mladoj dami želim uspjeh u kreiranju emisije. Imam upravo u petak ujutro (kada bih trebao nastupiti u njezinu programu) fakultetsku nastavu, pak smo se dogovorili kako ću nešto napisati, potom joj izreći te fluidne uspomene dan prije telefonom, a ona će izabrati nekoliko fragmenata koji bi za njezinu emisiju bili prikladni. I odista: sutradan me je ponovno nazvala, a ja joj priopćio neznatne mrvice svojih prisjećanja na Matačića. Što je od toga uvrstila u emisiju — ne znam. No, potaknut ovim neočekivanim radijskim nagovorom, zapisao sam poslije nekoliko vlastitih zapamćenja uz slučajne prigode kada sam se zatekao u neposrednoj maestrovoj blizini. Valja pritom naglasiti kako sam u tim, samo uvjetno rečeno susretima, statirao posve anonimno. Možda upravo i zbog toga, današnji dojmovi mogu djelovati uvjerljivo.

Priče bake Ide

Mnogo ranije no što sam uopće mogao shvatiti kako u hrvatskom, i ne samo hrvatskom, glazbenom životu postoji i djeluje Lovro pl. Matačić, dirigent svjetskoga glasa, spominjalo se prezime njegove obitelji u pričama moje bake Ide, za ljetnih zlatarskih večeri, tada još uz lampašsa svijećom (kakvi se danas mogu vidjeti jedino još u bečkome Grinzigu), kada sam slušao kako je ne tako daleki ravnateljev predak, Géza pl. Matačić, ugledni časnik carske ulanske (konjaničke) garde u Beču, postao uzročnikom jednoga od najvećih tadanjih europskih, ne samo društvenih nego dapače i dvorskih skandala. On je, naime, u obostranu ljubavnom zanosu, oteo kćerku belgijskoga kralja Leopolda II, Luisu od Coburga i Gothe, udanu tada u Hofburgu za visoko pozicionirana austrougarskoga princa i carskoga feldmaršala i doveo je nakon toga junačko-džentlmenskoga pothvata u naše Zagorje. Neko je vrijeme živio s njom nedaleko Zlatara u Lobor-gradu, dvorcu plemićke obitelji Keglević, odakle su nedjeljama dolazili u svečano okićenu četveropregu na misu. Tamo ih je moja baka, tada mlada djevojka (rođena 1880), potkraj 19. stoljeća viđala u našoj farnoj cirkvi kamo su upravo zbog princeze djevojke dolazile posebno svečano odjevene, gdje su princezu i ulanerskoga časnika promatrale s udivljenjem i kako su se, nakon službe Božje, pridruživale zaljubljenicima. Jer plemeniti je ofisir (upravo je tako baka izgovarala tu riječ) Matačić, na promenadi (pod debelim krošnjama kestenova kojih se sjećao i Matoš, a danas, nažalost, više ne postoje jer su ih nerazumnici kasnih šezdesetih posjekli, pak sada od nakaradnoga autobusnog kolodvora do župne crkve nema više tradicionalne šetnice!), nakon poldanjice častio nazočne klobasama i kotlovinom pod šatorima uz koje su svirali podravski cigani. Njih je, i ne samo njih, tako kažu, plaćao izdašno, prodavajući svoje goleme zemljišne posjede u sjeverozapadnoj Hrvatskoj.

Ah, kotlovina...

Bili su to za mjestance podno Ivančice posve neuobičajeni događaji, pogotovu ako se uzme u obzir da su nedjeljna prijepodneva nakon mise desetljećima protjecala mirno, s tek ponekim namigivanjem između curah i dečkih, a lokalna, zapravo vrlo jednostavna zagorska proštenjarska kulinarija, mogla se degustirati jedino utorkom, na tradicionalnom tjednom sajmu koji sam i ja s nestrpljenjem očekivao u djetinjstvu (premda mi kotlovinu nikada nisu kupili, izgovarajući se kako se od masnoga mesa može dobiti dijareja. Žalosna je konstatacija da kotlovinu na nekome od sajmova, prošteništa ili proslava crkvenih godova još, usprkos godinama koje su protekle, nisam degustirao!). Cilik ciganskih violina, pečeno meso i medica na promenadi nakon svete maše, princeza sa stručkom poljskoga cvijeća u rukama, ofisir koji je ovu, za njega tada jeftinu zabavu, galantno (kao što su Matačići, govori se, vazda bili široke ruke, pak su vrlo često, da se ne kaže i uvijek, tu svoju grandseigneursku odliku plaćali vlastitom štetom) darovao puku, vitez u koga su se, zbog njegove naočitosti, odmah, do ludila i pokušaja (naravski hinjenoga!) suicida, sve domače puce, dekle, pa čak i udane žene, dakako beznadno smrtno zaljubile, sve to predstavljalo je, po riječima bake Ide, dio zlatarskoga kolorita, a i folklora potkraj 19. stoljeća.

Posljednji kavalir

A idila se Géze pl. Matačića i njegove gospoje nastavila na kratkoj udaljenosti između Zlatara i Lobor-grada sve dok im njihov locus amoenus, njihovo gnijezdo ljuveno, nije bilo prokazano, pak su morali napustiti tu umilnu zagorsku dubravu i krenuti put tragične sudbe koja ih je vodila ne samo do zatvora nego i do umobolnice. Sve do smrti u Parizu. Tako je govorila baka Ida, a tako izvješćuju ne samo tadanje croniques scandaleuses već i fikcionalna djela inspirirana tom nesvakidašnjom i začudnom pustolovinom. Kao što piše Eva Sedak u monografiji Matačić(Zagreb, 1966), tu galantnu romansu nisu feljtonizirali samo naši novinari (Gézu su prozvali posljednjim kavalirom), nego je ona postala i temom internacionalnoga trivijalnoga romana koji se 1973, nadahnut navodnim dnevnicima oboje ljubavnika pronađenima u Budimpešti, pojavio isprva na njemačkom, a potom i na engleskom jeziku (Die Liaison).

Uhićenje u Nami

No, da čuvena američka književnoteorijska sintagma faction and fiction pretočena u Matačićevu obiteljsku sagu bude posve zadovoljena, valja reći da se u stričevoj memoarskoj knjizi iz zlatarskoga djetinjstva — Laterna magica (Zagreb, 1958) nalazi i poglavlje — U gradiću se dogodilo umorstvo, gdje izrijekom stoji kako su gospodina Tonkovića — odvjetnika (...) utukli nepoznati tolvaji, jer da je izdao princezu i oficira koji su neko vrijeme bili sakriveni u Keglevićevu dvorcu u Loborgradu. Baka, svjedokinja tih tajanstvenih zbivanja, znala je u svojim pričama o toj zgodi i dometnuti kako je Tonković, pošto je nekoliko godina prije svoje okrutne smrti za novčanu nagradu odao ljubavni log dvoje nesretnika, zajedno s policijskom potjerom došao do njihova novoga, privremenog obitavališta u zagrebačkom hotelu K' caru austrijanskom (na početku Ilice, današnja Na-Ma), gdje će sretni, ali ubrzo i jadni ljubavnici biti prepoznati i ubrzo uhićeni. Matačić je potom otpušten iz vojske nečasno, a princezu su zatvorili u ludnicu, odakle ju je njezin vjerni kavalir poslije spasio, podmitivši bolničko osoblje posljednjim novcem rasprodane, negda bogate očevine. Oženjeni, umrli su, pripovijeda se, anonimno i u bijedi. Prigodom kobnoga susreta u tom zagrebačkom, tada otmjenom odmorištu i susretištu, pričala je baka, Géza pl. Matačić, spazivši prokazivača, kratkim je konjaničkim bičem koji je izvukao iz sara svojih čizama, udario doušnika preko lica (tako da mu se brazgotina od udarca doživotno urezala u obraz) — sarkastično uzviknuvši, vidjet će se kasnije, za nj pogubni osvetnički poklič: Knecht, das wirst du mir teuer bezahlen! (Slugo, to ćeš mi skupo platiti!). Prema tim je zlatarskim kazivanjima (a i stričevu fikcionalnom svjedočenju) Tonković za nekoliko godina, kada je mislio da je sve zaboravljeno, svoju nečasnu ulogu uhode dvoje ljubavnika platio čekićem razmrskanom lubanjom, dok su neki pripovijedali kako mu je ubojica (koji nikada nije pronađen), zabio u snu čavao u tjeme. Tadanji zlatarski liječnik, ne pridržavajući se baš dosljedno Hipokratove zakletve, pripovijedao je poslije u brijačnici kako je ubojica ulaznu ranu čavla premazao tamnim voskom u boji kose, pak je on, kao obducent, s mnogo napora jedva mogao ustanoviti stravičan uzrok odvjetnikove nasilne smrti. I tako sam, u djetinjstvu, prvi put čuo za prezime Matačić.

(nastavak u sljedećm broju)