Iz neke druge galaksije

Koncert Galax 54, Močvara, 24. svibnja 2001.

Cijeli tjedan očajnički sam pokušavao naći društvo za odlazak na koncert karlovačkih Galax 54. Svi su me otpilili: cimer, prijatelji, znanci, bliža i dalja rodbina kao i slučajni prolaznici. To što nikada nitko od njih nije čuo Galax 54 nije bio neki izgovor, budući da ih ni ja nisam čuo, a svejedno me zanimalo kako zvuče. Vjerojatno je bilo u pitanju to što sam već gotovo svakoga od njih odvukao na nekakav prosječan ili ispodprosječan koncert i time izgubio i posljednje ostatke povjerenja. Kao i bilo kakvu nadu u dobar provod ako ja nešto organiziram. I kada je već bilo sasvim izvjesno da ću na koncert ići sam, moja se žena sažalila i rekla da će ići sa mnom. I onda mi još prijatelji prigovaraju da sam s njom samo zbog seksa!

Kako me svojom gestom potpuno rastopila, nisam uopće ni pokušao predložiti da slušamo i predgrupu, nego smo na terasi ugodno čavrljali i čekali da se pojave zvijezde večeri. I da počnu promovirati svoj dugosvirajući prvenac, Sleepers vs. Satellites. Kada se napokon i to dogodilo, ušli smo u dvoranu i nacrtali se u prvom redu. Žena ih je gledala i zabrinuto odmahivala glavom. Pitao sam je što nije u redu. »Pogledaj ih! Nemaju ni dvadeset kila!« odgovorila je. Pogledao sam ih i zaključio da je u pravu, ali i da su u pitanju godine kada je normalno da imaš dvadesetak kila. A onda su dečki zasvirali i ja sam s pozamašnom količinom zbunjenosti slušao to što su oni proizvodili. Onda sam iskosa pogledao ženu. Njezin izraz lica je odavao isto stanje duha: mješavinu radosti, užitka, iznenađenja i nevjerice. Galax 54 su na trip-hop lijenu ritam-mašinu kakva se može čuti kod Portisheada nalijepili slojeve repetativnih klavijatura dostojnih Stereolaba i sve to upotpunili samozatajnim i neobaveznim gitarističkim dionicama kakve u Flaming Lipsima zna odsvirati Steven Drozd i sanjivim i potpuno nerazumljivim falsetom stavljenim u drugi plan. Moram priznati da sam se prije nastupa najviše bojao kako će zvučati vokal jer je on u gotovo sto posto slučajeva rak-rana hrvatskih bendova. I ne samo hrvatskih. Budući da je vokal Ivana Čadeža na tragu vokala upravo onih bendova koje obožavamo, kao što je to slučaj s vokalom Jasona Lytlea iz Grandaddyja ili Waynea Coynea iz Flaming Lipsa, žena se primaknula mom uhu i proderala: »Dečki kuže Hondu!« Taj je izraz podrijetlom iz Travnog i prema Igoru Sovičeku upotrebljava se u situaciji u kojoj se hoće naglasiti da netko kuži neke stvari koje drugi nikako ne mogu skužiti. A čak i da nisam dobro zapamtio pravo značenje izraza, siguran sam da ga je moja žena upotrijebila upravo u tom smislu. I to zato jer je to doista tako. Možda se može raspravljati o tome jesu li Galax 54 trip-hop inačica dream-popa ili Kraut-rock oplemenjen post-rock-usporenom melodioznošću ili stereolabovsko-airovsko uplivavanje u electro-šugejzerske vode ili nešto sasvim drugo, ali ono što se ne može poreći jest da su dečki sjajni i, na kraju krajeva, da kuže Hondu.

Umjesto nekog zaključka, reći ću vam samo što mi se dogodilo na kraju koncerta: od žene sam dobio sočan poljubac zato jer sam »takav divan džentlmen koji je vodi na odlične koncerte«.

Krešimir Pintarić