Ispred svog vremena

Ispred svog vremena

Ponekad se čovjek na čudan način poigra s okolinom, prirodom, ljudima oko sebe, čak i vlastitim mislima. Ponekad, ma koliko razumljive bile, tuđe riječi ne mogu naći put do naših ušiju, a ponekad je taj put tako jednostavan. Upravo su takve slike akademskog slikara Ante Kajinića. Nekomu lako shvatljive, nekomu potpuno strane i daleke, no zasigurno nema onoga koji u njima neće vidjeti ljepotu. Ljepotu jednostavnih, svakidašnjih stvari koje nas okružuju i bez kojih nema života — sunce, mjesec, čovjek. Osim jednostavnosti figura, u Kajinićevim se djelima može naslutiti i velika kontradikcija crnih i bijelih poteza kista. Takav, pomalo ekscentričan način slikanja, koji se ne susreće često, promatraču djeluje neuvjerljivo i neozbiljno. No zamislimo li se dublje nad djelima ovog nesvakidašnjeg slikara, otkrit ćemo neslućene razmjere ljudskog postojanja i doživljenoga kroz to postojanje. Tako Antun Karaman na otvaranju Kajinićeve izložbe u Gradskom kulturnom središtu u Metkoviću, za čiju je organizaciju zaslužna Matica hrvatska toga grada, kaže: »Bijela boja isijava životvornu svjetlost sunca koja zbraja, ali i poništava, vrijednosti svih postojećih boja i simbolična je boja istine i dobrote, novoga života. Istovremeno ona je i boja polaska prema smrti, boja posvemašnje tišine. Crna boja sabire ktonsku tamu utrobe, hladnu tmicu ništavila, ali i tamu toplog i plodnog podzemlja, trbuha zemlje, donje granice vidljive stvarnosti koja je stanište smrti, ali u kojoj su također i klice budućeg života.«

Takvim Karamanovim opisom Kajinićevih slika lako se zaključuje da su obje boje boje početka i kraja — kako čovjeka, tako i svijeta i sveg ostalog. Pa čak i nadnaravnog. Jer gotovo sve slike ovog umjetnika ispred svog vremena u sebi sadrže i liniju nestvarnoga; dugački nazivi, primjerice — Sunce je nešto skrivilo i onda ga je striček auto htio da istuče i onda se je od toga kuća prepala i pobjegla je onda na drvo — samo zaokružuju sve rečeno o slikaru Anti Kajiniću i njegovim slikama.

Renata Alujević

Udruga iznimne vitalnosti

U utorak 22. svibnja u Gradskoj vijećnici u Zaprešiću obilježena je 30. obljetnica Matice hrvatske u tom gradu. O danima utemeljiteljskog zanosa koji je vrhunac doživio svečanom skupštinom 27. svibnja 1971. godine govorio je njezin tadašnji i sadašnji agilni predsjednik Stjepan Ljaljak. Kako su taj čin dočekali tadašnji organi unutrašnjih poslova, podsjetio je novinar i povjesničar umjetnosti Vladimir Maleković. On je putem »Vjesnika« javnosti priopćio i trenutke utemeljenja. To vrijeme opisao je i Zvonimir Komarica, koji je skup u Zaprešiću prije trideset godina pozdravio u ime Glavnog odbora MH iz Zagreba. MH je nenadomjestiva na hrvatskoj kulturnoj sceni, ali valja reći da je u sadržaju njezina rada u promišljanju ne mimoilazi, dapače upotpunjuje je ono što je u nacionalnom smislu najvrednije kod Ante Starčevića, Stjepana Radića i Miroslava Krleže, dodao je ponosan na ostvareno u Zaprešiću. S osobitom radošću pozdravljen je prvi donator MH Zaprešić i počasni član Vice Vukov, koji je te, ali i obnoviteljske 1990, dobrotvornim koncertom dao i materijalnu početnu potporu za njezin rad. Rad Matice hrvatske u tom gradu pohvalio je i potpredsjednik Matice Stjepan Sučić. Naglasio je njezinu iznimnu vitalnost u oblikovanju kulturnih zbivanja. Na bogato nakladništvo, promatrajući ga posebice u devet godišta »Zaprešićkog zbornika«, podsjetio je književni kritičar Mato Marčinko. O iznimno sadržajnoj galerijskoj djelatnosti govorio je likovni kritičar Stanko Špoljarić.

Među uzvanicima skupa bili su počasni članovi i dobrotvori, operni pjevač Krunoslav Cigoj i dramski mjetnik Zlatko Vitez. Na ovogodišnjoj jubilarnoj svečanosti počasni članovi zaprešićke MH postali su poznati glumci Fabijan Šovagović (posmrtno) te pjevačica Tereza Kesovija. Spomenom na velikog glumca i njegovu slavonsku ravnicu te pjesmom o dubrovačkim zvonima Tereze Kesovije — u Zaprešiću se, kako je rekao njezin gradonačelnik, u veličini svoje kulturne različitosti našla cijela Hrvatska. Jubilej Matice hrvatske u Zaprešiću, bez laskanja, to je i zaslužio.

Dragutin Pasarić