Igra riječi

Govorimo riječi i riječi govore nas, i nagovaraju i ogovaraju, služimo se njima, slažemo ih u kojekakve sintaktične slagalice, podštapamo se podštapalicama šepajući u raz-govoru, monologiziramo, dijalogiziramo, služimo se jezikom kao sustavom znakova da bismo komunicirali, što ne znači i razumjeli. Dapače, što više komuniciramo, sve se manje razumijemo prenoseći govor u pismo i pismo u govor. Glumci su na temelju svoje prakse stvorili sintagmu papirnati jezik, papirnate riječi dramskog pisma ili jednostavno — papir. To su nežive riječi koje glumac ne može izgovoriti na sceni, ali i glumac i žive riječi često pretvara u mrtvu bezizražajnost, smisao pisane dramske riječi u besmisao izgovorene. U svakom slučaju riječi sa svojim sadržajem i izrazom, značenjem i zvukom, jezikom i govorom, čine sintaktičku slagalicu koja je stupica za glumca. U tu stupicu glumac lako upada i lako lomi vrat. Poučen vlastitim, i negativnim, iskustvom, osluškujem riječi i u dramskom pismu i u govoru i u svakodnevnom životu, u teatralnoj strani jezika; u njegovoj gesti, mimici, ekspresiji, u logoreji — govornoj vrtoglavici, i u onom skrivenom iza govora, u njegovim prekidima, tišinama, šutnjama, mucavim nespretnostima, lapsusima, greškama, nesporazumima, kalamburima, humoru i dosadi, duhovitosti i u onima koji trče za duhovitosti da bi uhvatili glupost, ne isključujući među trkačima duhovitosti ni sebe sama. Osluškujem riječi čitajući i slušajući, osamljene i u nizovima (Hamlet čita: »Riječi, riječi, riječi...«), po svom glumačkom zadatku, profesionalnoj deformaciji i običnoj, ljudskoj znatiželji tražeći u njima višak smisla (kontekst) i pokušavajući ih odčitati (denotirati). Riječi odozgo od kojih me hvata strah, riječi odozdo od kojih me trese smijeh.

Vrijednost i ljepota riječi

Često uhvatim sebe kako u svakodnevnim razgovorima uopće ne obraćam pozornost riječima, ne vidim njihovu vrijednost i ljepotu. Svi se mi ponašamo kao tašti baštinici riječi, koji ih troše i rasipaju radi održavanja društvene konvencije. No, kada čujemo lapsus siromašna čovjeka u rodbinskom odnosu s bogatim, kako se hvali da je familionaran s tim bogatašem, odjednom konvenciju zamjenjuje igra riječi. Potrošene riječi odjednom ožive, kao da ih prvi put čujemo. I mi se preobražavamo u publiku teatra apsurda.

Igra je kao i batina — ima dva kraja. Na jednom kraju Sudbina drži batinu, drugim vas krajem udara po moždanim ganglijama, oduzme vam sposobnost govora i pitate svoga staroga prijatelja: »...Kako tvoj... oboža... ožoba... va... vateljice?«, kao u Novakovoj radiodrami Zakrivljeno vrijeme. Eto autor kažnjava svoju dramsku osobu zbog bivšeg cin... cin... karenja... cin... cin, igra se riječima, slušatelji radiodrame se smiju, dok dramska osoba dobiva po glavi. U užitku igrom uvijek postoje dva kraja: stradanje i uživanje, patnja i smijeh. Riječ je konvencija i iskorak iz konvencije, spremna na svakakve huncutarije. Tako je neki Mađar koji nije dobro svladao hrvatski, uvrijeđen što mu se rugaju zbog njegova makaronskoga mađarskohrvatskoga govora, htio reći konvencionalnu frazu: »Tko se zadnji smije, najslađe se smije« — zapeo kod riječi zadnji te ju je zamijenio riječju otraga. Riječ otraga s akcentom na prvom slogu uskočila je zlobno kao glumačka alternacija u frazu, i Mađar je slavodobitno, osvetnički viknuo: »Tko se otraga smije, najslađe sebe smije« — što je popraćeno još glasnijim smijehom.

Žive i jalove riječi

Riječi nose u sebi potencijalnu glumstvenost, igrivost, stvaraju odnose u igri, u suigri s drugim riječima, nose maske blagosti kao ublaženice (eufemizmi), koturne kao uvećanice (augmentativi), suprotstavljaju se tezama i antitezama, odijevaju kostim šatre, šminkaju se autentičnim žargonom, mudruju sofizmima, uveseljavaju kao harlekini kalamburima. U najvećih autora igra riječi kristalizira se u autonomnom jeziku njihove tvorevine umjetnosti i mudrosti te riječi ne robuju mislima kao male sluge velikih ideja. Riječi i zvuče i znače, one su i pojmovi i jedinice misli, sustav znakova koji su i pozornica i akteri mišljenja. Moglo bi se reći, i Platon je igriv i glumstven, što dokazuje igranje Sokratove obrane i smrti. I riječ vrijeme je pojam koji, kako kaže Shakespeare, nadzire cijeli svijet. I u Vremenu se odvija životna sudbina riječi: neke riječi bivaju izigrane te nestaju iz optjecaja, iz govornog i pisanog vokabulara, pohranjuju se u rječnicima, neke se rađaju, neke uskrsnu iz zaborava. (I konstrukcija novih riječi — novokovanicâ svojevrsna je lingvistička igra.) Neke su novokovane riječi žive, neke jalove. Neke se maskiraju u duhu Vremena, druge mijenjaju maske. Nekima se namjenjuje neprijeporna i apsolutna vladavina, pa pljuskom namjeravaju izbaciti šamar (turcizam) iz jezične uporabe, ali se šamar prilijepio uz obraz i ne da se.

Blagozvučna puritanka

Sjećam se žestoke polemike između pjesnika Drage Ivaniševića i mladog lektora na pokusu Pirandellove drame Večeras improviziramo. Ivanišević je u svoj prijevod Pirandellove drame unio sinonime: pljuska, ćuška, šamar, pljusnuti, ćušnuti, ošamariti, zastupajući ideju bogatstva različitih riječi istoga značenja, ali drukčije zvučnosti i različite snage te naboja i udara riječi kao mogućnost dramske gradacije i teatralizacije upravo tim sinonimima. Mladi je pak lektor, zanemarujući dramski jezik u jeziku, smatrao da zbog jezične čistoće treba izbaciti iz teksta sve sinonime i ostaviti samo pljusku. Glumci su se priklonili Ivaniševićevim sinonimima, držeći da u njima postoje veće scenske i glumačke mogućnosti izraza i dramskog efekta negoli u blagozvučnoj puritanki — pljusci. Usput nije na odmet spomenuti da je pjesnik Hlebnikov htio zamijeniti riječ pjesnik riječju rječar, prema staroruskom rječniku i govoru, ali nije uspio: Pjesnik je pobijedio Rječara.

U sjeni biblijskih riječi: »U početku bijaše riječ i riječ bješe od Boga, i riječ bješe Bog« nastavlja se svakodnevna razmjena riječi i luckasti bljeskovi igre riječima.

Bio jednom jedan fanatični poklonik Revolucije pa isplanirao da će u čast Revolucije imati dvoje djece. Planirano — učinjeno. Ženskom djetetu dao je ime Lucija, a muškom — Revo. Djeca narasla. Jednoga podneva, dok su se djeca igrala u dvorištu, otac zaviče neka svi čuju: »Revolucija... Revolucija! Ručak!«

Eto što ti je moć riječi u luckastoj igri imenovanja: Revoluciju pozvati na objed!