HRT neće služiti politici

HRT neće služiti politici

Političari su navikli godinama, da ne kažem desetljećima, određivati kakva će biti televizija, držati monopol nad televizijom i na televiziji, i treba vremena da se političari oslobode navike da televizija služi njima i da se oni koriste televizijom. Još se naši političari prečesto izjašnjavaju o televiziji, javno je kritiziraju, što se dijelom može razumjeti kada ne bi bilo motivirano aspiracijama da oni određuju kakva bi ta televizija trebala biti. Inače u demokratskom svijetu nije uobičajeno, gotovo je nepristojno, tako često govoriti o televiziji s pozicija vlasti

U vrijeme našega razgovora dosadašnja glavna urednica HRT-a Neda Ritz odlazi na dužnost hrvatske veleposlanice pri UNESCO-u. Možete li se osvrnuti na njezin mandat? Očekujete li od njezine nasljednice da nastavi uređivačku politiku koju je ona vodila ili priželjkujete neke promjene?

— Sadašnje rukovodstvo Televizije, i programsko i poslovno, od sama je početka privremeno, ono je bilo osuđeno da traje samo do izvršavanja novog zakona o HRT-u. Svima je poznato da je Zakon u Saboru usvojen, ali još nije do kraja proveden. Da nije došlo do zakašnjenja u provedbi Zakona gđa. Neda Ritz bi svoj mandat odradila do kraja, no kako se kasnilo s izmjenom zakona, ona nije mogla kasniti s odlaskom u Pariz jer je 30. svibnja, na Dan državnosti, morala biti na svom novom radnom mjestu. Zato je ona otišla mjesec, dva prije nego što bi njezin mandat formalno istekao u slovu i duhu novoga zakona o HRT-u.

Ista je stvar s ostalim urednicima koji su imenovani s upravom, pa i sa mnom: naš je mandat na samu kraju i traje dok se ne imenuju naši nasljednici. Bilo bi dobro da smo svi mogli ostati na okupu do kraja i otići zajedno kao što smo uglavnom zajedno i došli, ali putovi su se malo razdvojili i gđa. Neda Ritz je prva koja napušta brod. Nadam se da će brod nastaviti plovidbu samo s nešto drukčijom posadom, pa i na mostu koji obično drži glavni urednik, s kojega se kormilari programom, doći će vršitelj dužnosti, privremeno, dok se ne izabere novi glavni urednik po novom postupku i po novom zakonu, najkasnije do početka rujna, ako se taj proces ne ubrza. Teško je očekivati da će novi vršitelj dužnosti glavnog urednika išta mijenjati u uređivačkoj politici, prvo zato jer je privremen, a drugo jer je Vijeće HRT-a usvojilo uređivačku politiku koja obvezuje i glavnog urednika i uredništvo, a privremeni glavni urednik neće moći, kad bi i htio, mijenjati uređivačku politiku. To će možda učiniti novi ravnatelj, novi glavni urednik, novo Vijeće, ako za to bude potrebe i ako za to budu imali dovoljno jake argumente da mogu uvjeriti ljude koje rade na televiziji, a pogotovo one koji televiziju gledaju, da su te promjene nužne. Ne čini mi se da će biti velikih promjena.

Jeste li zainteresirani da nakon isteka mandata i dalje ostanete u kući ili smatrate da je vaša misija završena?

— Misija sigurno nije završena, niti je u ovako kratku vremenu mogla biti završena. U petnaest mjeseci teško je puno reformirati televiziju koja je četrdeset i pet godina prije toga funkcionirala na jedan način, kao državna institucija, i pretvoriti je u javnu televiziju, u javnu instituciju. Tko god bio na čelnom mjestu na televiziji, treba mu nekoliko godina da napravi, po mom mišljenju, trostruku promjenu, prvo, da promijeni mentalitet ljudi koji ovdje rade i koji je formiran u uvjetima državnoga monopola nad televizijom, jer uvijek je ljudima lakše da se priklone većini, jer je ona jača, nego da štite interese manjine. Funkcija je javne televizije, među ostalim, da omogući svima, osobito onima koji su slabiji, da se čuju i da se mogu slobodno izraziti.

Drugo, da promijeni navike političara, oni su navikli godinama, da ne kažem desetljećima, određivati kakva će biti televizija, držati monopol nad televizijom i na televiziji, i treba vremena da se političari oslobode navike da televizija služi njima i da se oni koriste televizijom. Još se naši političari prečesto izjašnjavaju o televiziji, javno je kritiziraju, što se dijelom može razumjeti kada ne bi bilo motivirano aspiracijama da oni određuju kakva bi ta televizija trebala biti. Inače u demokratskom svijetu nije uobičajeno, gotovo je nepristojno, tako često govoriti o televiziji s pozicija vlasti. Televizija će uvijek biti bliska politici ili, bolje reći, ona je u modernom društvu nerazdvojno vezana uz funkcioniranje politike i jedino što treba učiniti jest razdvojiti televiziju i politiku, presjeći tu pupčanu vrpcu. Potrebno je da politika i političari shvate da im televizija ne pripada, da je televizija samostalna, ali da posreduje između njih i javnosti.

Treće, treba kod publike otkloniti iluziju da televizija može zadovoljiti svakog od njih. Nema te televizije koja može svakoga zadovoljiti, ukusi su različiti, razina obrazovanja je različita, politička stajališta, uzrasti, životna iskustva, nazori su različiti. Publiku koju toliko stvari razlikuje ne može televizija ujediniti, a u nas su gledatelji silno nestrpljivi i uvijek očekuju na televiziji točno onoga voditelja kojeg oni hoće, točno onaj program koji oni hoće, film koji oni hoće i još s tim u vrijeme koje oni hoće i po mogućnosti da program bude što jeftiniji ili besplatan. A to je nemoguće.

U nas su ljudi razmaženi i očekuju od televizije da ispuni sve one njihove zahtjeve i interese koje inače ne mogu nigdje drugdje zadovoljiti. Publika bi trebala biti realnija, jer nije naša televizija tako loša kao što se često o njoj govori, a tko mi ne vjeruje, neka uzme daljinski upravljač i neka ide i po drugim europskim kanalima, uključujući televizije najrazvijenijih europskih zemalja. Mi nismo slabiji od njih, nismo tehnički ni profesionalno na njihovoj razini. Programi HTV-a imaju stanovitu mjeru i vrijednost i nisu prilagođeni najmanje obrazovanim slojevima društva. Čini mi se da idemo nešto iznad toga i da program ima određenu kvalitetu, stanovitu poruku i određenu etiku, pa i estetiku.

Ne mogu se oteti dojmu da prema novom zakonu Upravno vijeće HRT-a, koje imenuje Sabor, ima neproporcionalno velike ovlasti u odnosu na način na koji se bira, dok Vijeće HRT-a, u čijem imenovanju presudnu ulogu ima civilno društvo, ima znatno manji utjecaj...

— Vi zapažate suprotnost između ovlasti Vijeća i njegova javnog legitimiteta. Točno je, ovlasti su velike, a Upravno vijeće ne reprezentira tako široku javnost, pogotovo civilne udruge i civilno društvo, koje bi trebalo imati glavni utjecaj na javnu televiziju. Ta je suprotnost realna. No, ne treba zanemariti da je Sabor pokušao demokratskim putem doći do što reprezentativnijeg sastava Upravnog vijeća, pa je raspisivan javni natječaj i došlo je tridesetak ponuda za šest mjesta. Pitanje je da li će ta igra demokracije dati konačni očekivani rezultat, odnosno da li će se Upravno vijeće birati tako da zadovolji demokratsku formu, ali i stručne kriterije.

Postoji druga suprotnost koja se može raspoznati iz vašeg pitanja, a to je suprotnost između činjenice da će Upravno vijeće biti vijeće vanjskih članova televizije, honoraraca, amatera i činjenice da imaju strašno velike ovlasti, ponekad veće ovlasti od ravnatelja. Može li ono kao skup dobrovoljaca, koji će možda biti nagrađeni za svoj rad, koji neće imati ni radni odnos na televiziji, upravljati televizijom i raspolagati tolikim pravima i tolikim ovlastima koje im daje zakon? Upravno vijeće zamišljeno je kao supstitut za nadzorne odbore koji su zastupali vlasnika i štitili njegove interese. Upravno vijeće trebalo bi također nadzirati rad s pozicije vlasnika i štititi vlasničke interese, a vlasnik je država, odnosno sabor. Čini mi se da se vlasnik osigurao tako da je svojim ljudima, onima koji će ga zastupati na televiziji, dao vrlo veliki mandat, čak i operativnog upravljanja televizijom.

Tih sedam članova, računajući jednog člana televizije, Slavka Ćuka, koji je u demokratskoj proceduri koju su vodili i nadzirali sindikati izabran velikom većinom glasova i predstavljat će zaposlenike sa HRT-a, trebali bi pokrivati sve bitne ovlasti, bitne televizijske funkcije, programsku, tehničku, poslovnu, kadrovsku, marketinšku, organizacijsku.

Uvjeren sam da Upravno vijeće može biti ključna institucija, ključno tijelo u cijeloj kući, u pozitivnom i u negativnom smislu, u pozitivnom smislu ako je operativno sposobno doista pomicati stvari na televiziji, promicati one vrijednosti koje javna televizija u uvjetima konkurencije s komercijalnom televizijom treba ostvarivati. Isto tako može biti negativno ako ne bude imalo dovoljnu stručnu sposobnost da vodi televiziju. Upravno vijeće i njegove funkcije određenije su naglašene u zakonu od funkcija ravnatelja, odnosno ravnatelj samo vodi i predstavlja HRT. Upravno vijeće ima niz konkretnih obaveza i odgovornosti u vođenju televizije, a između ravnatelja i vijeća moraju biti skladni odnosi da bi kuća harmonično poslovala, ali mogu biti i zategnuti, pa i napeti, konfliktni, što bi se onda odrazilo na ukupno stanje u kući. Htio bih biti optimist jer volim misliti pozitivno, ali ne mogu zanemariti da postoji elementarna suprotnost između vrlo širokih ovlasti kojima Upravno vijeće raspolaže i nedostatnog jamstva da će članovi Upravnog vijeća stručno i iskustveno biti na razini ovlasti koje im zakon daje. Dok se ne upoznam sa sastavom Upravnog vijeća i biografijom njegovih članova, ne mogu o tome određenije govoriti.

Uz takve ovlasti Upravnog vijeća i ravnatelja, kakva će biti uloga Vijeća HRT-a?

— Vijeće novog sastava ili nove generacije ima velike izglede da izbjegne sve slabosti koje su imala prethodna vijeća, ponajprije slabost da u njemu dominiraju političari, politika, vlast, stranke. U novom Vijeću politika je isključena, i to je sigurno pozitivna činjenica, jer se te stranačke borbe neće prenositi na televiziju i programska politika neće se definirati s gledišta stranačkih interesa.

To su po meni pozitivne činjenice. Vijeće je sastavljeno od pojedinaca javnog ugleda, izvan politike, istaknutih ličnosti iz različitih područja kulture, znanosti, umjetnosti, ukratko javnog života. Jedna druga stvar nije izbjegnuta, a to je masovnost. Vijeće ima dvadeset i pet članova i u tom je sastavu veoma teško ostvariti onaj sklad i funkcionalnost koje bi Vijeće trebalo imati, s jednom jedinom pravom zadaćom, da određuje uređivačku politiku, ali i da nadzire njezino ostvarivanje i da osigura političku samostalnost televizije u odnosu na vlast. Nikad televizija nije bila samostalna i uvijek je, bilo u vrijeme komunizma ili hadezeovske vlasti, politika imala presudan utjecaj.

Dakle, Vijeće zaduženo za programsku politiku ima tu prednost da je nepolitično, i tu slabost da je glomazno, a što će u njemu prevladati, vidjet ćemo. Htio bih pozitivno misliti i reći kako očekujem da će takvo vijeće omogućiti i televiziji da se oslobodi stranačkih borbi, koje se, htjeli mi to ili ne, ipak i prelamaju i ogledaju i očituju u našim programima, a koliko ih god mi htjeli izbjeći, one ne mogu izbjeći nas.

Svojedobno ste radikalnim rezom učinili promjenu na čelu informativno-političkog programa. Javnosti je poznat povod za odlazak Dubravka Merlića, no možete li nam reći koji su bili dublji razlozi za tu smjenu?

— Nije to bio nikakav radikalni rez, ljudi obavljaju jednu funkciju i odlaze, kao što i ja obavljam ovu funkciju i otići ću. U tome nema ničega dramatičnog. Urednik je navikao da je uvijek na tržištu i da je uvijek izložen riziku da ga netko tko ima tu moć promijeni ili stavi na njegovo mjesto drugoga, tako je bilo i s kolegom Merlićem. U jednom trenutku meni se činilo da je potrebno malo smiriti informativni program, dati mu veću dozu provjerenosti i smanjiti trku za gledanošću, jer ako javna televizija gledanost postavi kao primarni cilj, onda će uvijek biti u opasnosti da radi cilja zanemari sredstvo, a mislim da je važno i naše sredstvo, dakle puna istina i puna ozbiljnost našeg programa.

Nisam ja promijenio mišljenje o profesionalnim vrijednostima Dubravka Merlića, koje poštujem i cijenim, i žao mi je što je napustio novinarstvo, ali vjerujem da će se vratiti i da će realizirati u novinarstvu ono što dosad nije uspio. Nije to bio nikakav veliki sukob, bilo je razloga o kojima sam govorio, bili su i neki povodi u vezi s aferom Ortinski, no ja sam jedino zastupao stajalište da se u ozbiljne, složene, osjetljive teme ne ide bez temeljitih priprema, da se ne ide improvizacijama nego studiozno, da u takvim slučajevima postavljamo princip pluralizma, ravnoteže.

Javna televizija mora osigurati pluralističku informaciju jer je to bitno za demokratsko društvo. Kad neka informacija o spornom pitanju nije dana iz različitih kutova, onda televizija uvijek zalazi u zonu manipulacije, a televizija nije da manipulira nego da informira, svestrano i objektivno.

Smatrate li da bi javna televizija, osobito u svjetlu toga da će sada ići na dva kanala, trebala reducirati komercijalne programe u korist izvornih programa koji pripadaju javnoj televiziji?

— Javna televizija ima tri funkcije, koje ne može zanemarivati ni komercijalna televizija: da informira, da obrazuje i da zabavlja. Možda su odnosi između te tri zadaće različiti, možda u javnoj prevladava informativno i formativno svojstvo, dakle možda javna televizija prije svega mora dati punu objektivnu, temeljitu, svestranu informaciju, jer u demokratskom društvu neinformiran čovjek ne može primjenjivati svoja demokratska prava ni demokratska dostignuća.

Druga je funkcija da formira, obrazuje ljude, da stvara stajališta i da ne podilazi publici, nego da pokuša publiku podići na razinu nešto višeg ukusa od onoga koji prevladava. Treća funkcija, zabavna, svojstvena je više komercijalnoj televiziji jer se oko zabavnih programa najčešće, najizdašnije i najviše lijepe oglašivači. Komercijalna televizija živi samo od oglasa, javna televizija ima tu prednost da uz oglašivače ima i pretplatnike, ali novac od pretplate odlazi ponajprije na one programe koji su skupi, a nisu komercijalni, obrazovni, odgojni, dokumentarni, filmski, dramski. Taj je dio najskuplji i kada bi televizija raspolagala samo novcem od pretplate, onda ni njoj ne bi ostajalo za druge potrebe, ponajprije one zabavnog karaktera, ili pak za one programe koji su od posebna društvenog interesa. Zato javna televizija mora toliko kombinirati, i ta dva izvora, ali i različite emisije, nipošto ne zanemarujući izvornu funkciju, dakle obvezu formiranja i informiranja, ona mora njegovati, a komercijalne programe ne samo zato da na njima zaradi, iako je to i javnoj televiziji važno, nego i zato da zaista dade publici kompletnu uslugu, a kompletna usluga podrazumijeva i to da gledatelja dobro zabavi, da ga nasmije, razonodi, opusti, a ne samo servira ozbiljne stvari i društveno važne teme.

Da, to je njezina primarna funkcija, ali ne i jedina. A to što moji prijatelji s komercijalne televizije govore da je naš program odveć komercijalan ja razumijem kao obranu interesa privatne televizije, a da smo u obrnutim ulogama, ni ja ne bih drukčije govorio. No, dok sam u jednom dresu, ja se uvijek trudim napuniti znojem taj dres, tako da branim interese HTV-a, javne televizije, i branit ću ga svim svojim znanjem i energijom držeći da javna televizija za mentalno zdravlje nacije, za njezin moral i kulturu ima znatno veću odgovornost nego komercijalna televizija. Komercijalna televizija ne natječe se kako podići razinu vrijednosti i ukusa, nego kako je proširiti. Ona podilazi zahtjevima publike, dok javna televizija mora te ukuse stvarati, formirati i oblikovati. To je važna funkcija i ako se ona izgubi, onda je javna televizija na terenu komercijalne, a kada bi komercijalna televizija pokušala na taj način oponašati javnu, onda bi propala prije nego što je krenula, jer ona mora njegovati one sadržaje koji donose novac. Mi na to još nismo osuđeni, ali ne možemo zanemariti da je i nama novac važan jer je ovo skup i glomazan pogon.

Naravno da javnoj televiziji treba zabava, ali gdje su onda granice? Po čemu, na primjer, latinskoameričke sapunice pripadaju na javnu televiziju?

— Pripadaju zato što u to doba morate dati programe za naše gledatelje koji su kod kuće, koji kuhajući i spremajući ili odmarajući se traže programe koji ih neće opterećivati, neće od njih tražiti nikakve napore, razmišljanja i nikakvu intelektualnu aktivnost. Ne možemo u to vrijeme pustiti prazan ekran ili ozbiljne rasprave i kazati: Gledajte naše konkurente, oni vam daju sapunice. Javne televizije i u drugim europskim zemljama imaju sapunice, ali i ozbiljne intelektualne rasprave, pitanje je samo kako naći ravnotežu različitih žanrova programa i kako, vodeći računa o stvarnoj kulturnoj i obrazovnoj slici društva, ipak ići iznad prosjeka, barem u većini programa, a to nije lako. Zato ne mislim da treba odustati od sapunica, ne mislim da naše komercijalne programe treba prepustiti našoj komercijalnoj mlađoj sestri.

Vodit će se u tome velika konkurentska borba, ali ja ne bih unaprijed proglašavao pobjednike niti isticao poraženog, jer vidjet ćemo kako će se snaći komercijalna televizija kada preuzme i svoje obveze koje proistječu iz ugovora o dobivenoj frekvenciji, kad počnu proizvoditi vlastiti program i emitirati vlastite informativne emisije, to je ono što je najskuplje. Otkupiti sapunice, strane serije, organizirati neki talk show nije ni najskuplje ni najkompliciranije, i sve dok se borbe između javne televizije, HTV-a, i naše komercijalne konkurencije vode na stranim štandovima različitih televizijskih i filmskih sajmova, to još nije prava konkurencija. Tu mi možemo jedni drugima podizati cijene i praviti dodatne troškove, ali prava je konkurencija kada publici pokažemo i jedni i drugi što smo kadri sami proizvesti i kakvu smo informaciju spremni dati. Ako postoji opravdanje za uvođenje konkurencije, onda je ono ponajprije u tome da osigura konkurenciju na informativnom planu, da natjera jednu i drugu televiziju da teže potpunoj informaciji, da ne skrivaju ništa od publike i da ta informacija bude dovedena do visoke razine profesionalnog izričaja.

Nažalost, mi smo još dijelom zbog nasljeđa, dijelom zbog tehničkih ograničenja, daleko od tog cilja, mi još nemamo informaciju kakvu mogu dati najbolje televizije na svijetu. Tu su naši zaostaci i na tom terenu bi se, zapravo trebala voditi ta buduća prava konkurentska utakmica. Bitno je kome će ljudi više vjerovati, a sve ostalo je samo dopunski sadržaj da se ispuni vrijeme i zaradi novac.

Koji sadržaji, koji konkretni programi po vama ne pripadaju na javnu televiziju, osobito sada, kad se ona sužava na dva programa i kad postoji konkurentna komercijalna televizija?

— Dugo sam živio u Francuskoj i proučavao odnos javne i komercijalne televizije. Sve ono što ima komercijalna televizija: sport, serije, zabavne emisije, ima i javna televizija, možda je samo razina nešto viša kod javne. Svatko hoće imati svjetsko prvenstvo u nogometu, teniske turnire, alpsko skijanje, najbolje američke serije, čak i erotske filmove. Ima nekih programa koji su bliži komercijalnoj televiziji, npr. izbor za ljepoticu sigurno je po definiciji i po sadržaju bliži komercijalnoj televiziji nego javnoj. Naravno, i javna televizija borila se za taj program dok je u tome nalazila računicu, ali onoga časa kad je organizator podigao cijenu tri puta i postavio još neka druga traženja, onda je ta konkurencijska borba, što se nas tiče, bila završena.

Neki misle da je sport samo za komercijalnu televiziju; ja ne vidim zašto. Neki misle da su neke zabavne emisije lakoglazbenog tipa za komercijalnu televiziju, ali naša publika to također voli gledati. Teško je tu napraviti granicu. Nikad ne bih mogao reći da postoje emisije za komercijalnu televiziju. Možda je lakše definirati ono što je za javnu televiziju: emisije obrazovnog karaktera, školskog karaktera, elitnih kulturnih sadržaja. Komercijalna televizija ne nalazi interesa u njima i budući da se financira samo od reklama, ne može ih nitko prisiliti da emitiraju emisije koje gleda dva, tri ili pet posto publike. Javna televizija je dužna i toj elitnoj publici, najobrazovanijoj publici, u određeno vrijeme dati elitni program, i to je možda ta jedina prava razlika, više po onome što emitira javna televizija ili što je dužna emitirati, nego po tome što emitira komercijalna televizija. Sve što je na komercijalnoj može biti i na javnoj, a sve što je na javnoj ne mora biti na komercijalnoj.

Što se tiče komercijalnosti u marketingu konkurencija prigovara da je ipak ostavljena prevelika minutaža za reklame u odnosu na Europu i s obzirom na činjenicu da oni žive samo od marketinga, a vi imate i pretplatu...

— Mi očigledno ne živimo u istoj Europi, jer i po europskim poveljama i standardima javna televizija ima pravo na osam do dvanaest minuta reklama, a komercijalna televizija ima pravo na petnaest minuta, dakle mi smo posve u skladu s europskim standardima, čak smo pri samu dnu tih standarda. Nemamo mi preveliku minutažu, a posljednjih mjeseci tu minutažu jedva ispunjavamo, u ovoj smo sezoni tek pokrenuli neke emisije koje bi možda mogle privući i više od tih devet minuta reklama, ali to su samo iznimke, i to domaće proizvodnje.

Ljudi krivo misle da se oglašivači jagme samo oko sporta, jer to nije točno. Kad bi bilo tako, onda bi naš treći program bio najprofitabilniji. Neke su serije zanimljive oglašivačima, jer mi imamo top-serije kao što su Prijatelji, Zapadno krilo, Seks i grad, ali ni one nisu marketinški mamac veći nego što su to emisije domaće proizvodnje. Najisplativije su domaće emisije, one su skupe, ali su i marketinški najatraktivnije. Emisije tipa Latinice, Svlačionice, 007, Željke Ogresta, Globalnog sijela, emisije su koje bi mogle, kada bi smjele, imati više od devet minuta marketinškog vremena na sat, no to su samo iznimke, a pravilo je da mi to vrijeme ne moramo do kraja popuniti. Potrebno je računati s tim da će naša konkurencija, kad zaživi, sigurno uzeti dio marketinškog kolača, ali treba se nadati da će se rastom gospodarstva osloboditi više novca za marketing, tako da bi jedno s drugim ipak moglo zadržati HTV u proporcijama u kojima se sada krećemo.

Možete li sa sigurnošću precizirati datum kad će HTV preći na dva programa?

— Ne mogu, to bi eventualno mogao odrediti vlasnik, zakonodavac i osnivač, sve u istoj instituciji Hrvatskog sabora. Mi smo ovdje ipak samo zaposlenici poslodavca, a to je država, a ona je odredila rok od godinu dana. Bude li ga poštovala, realno je očekivati da bi treći program išao u potpunu privatizaciju ili u koncesiju, što mi se čini prikladnijim i rentabilnijim, otprilike u ljeto iduće godine, to znači na kraju sheme koja bi počela ove jeseni. Prije ljeta mogla bi se organizirati idealna javna dražba ili natječaj, poslije ljeta ostalo bi vrijeme novom koncesionaru ili vlasniku da se prilagodi i da u rujnu mjesecu 2002. krene sa svojim programima, bilo s pravom na desetogodišnju ili kraću koncesiju, bilo s potpunim vlasništvom.

Moje je mišljenje da koncesija ima mnogo prednosti pred potpunom privatizacijom jer država obično rijetko prodaje tu vrstu racionalnog bogatstva kao što su frekvencije. Frekvencija Trećeg programa će se iznajmiti, a sve drugo vlasništvo je ove kuće. Ništa se neće prodati ili dati u najam, u koncesiju osim prava da se na tom kanalu emitira program. Ostalo će biti stvar dogovora između koncesionara i HRT-a.

Hoće li smanjena potreba za programom rezultirati otkazima? Koliko će ljudi nakon što prijeđete na dva programa ostati bez posla?

— Prema još uvijek samo površinskim analizama na HTV-u postoje viškovi, i to se može ustanoviti usporedbom s televizijama u drugim sličnim zemljama, koje funkcioniraju i sa do pedeset posto manje ljudi. I kada bi ostali na tri kanala HTV bi morala smanjivati broj zaposlenih da bude konkurentna na tržištu, jer naša konkurencija radit će s nekoliko stotina ljudi ili i s manje. Mi taj isti posao ne možemo raditi s nekoliko tisuća ljudi i biti rentabilni. Imperativno je smanjivati troškove, a glavni su troškovi ljudskoga rada, koji su se katkada penjali i do pedeset posto svih troškova.

Nije dvojbeno ima li ovdje viškova, dvojbeno je kako ih ustanoviti, a pogotovo kako ih smanjivati. Masovnim otkazima, otpuštanjima? Čini mi se da bi to bio uvod u velike socijalne potrese u ovoj kući, što bi bilo opasno za njezino funkcioniranje. Ja sam se od početka zalagao da se dio ljudi pošalje u privremenu mirovinu, za sto i pedeset djelatnika smo to i učinili, a da se za ostale napravi socijalni plan, pri čemu bi država jamčila stanovite prioritete u novom zapošljavanju ili osigurala prekvalifikaciju. Ništa ne bi bilo gore za imidž ove kuće, za njezinu stabilnost, za njezino funkcioniranje, nego kada bi se izazvao nemir ili nered tako što bi se tisuću ljudi odjednom otpustilo. Ne znam koja bi to druga kuća izdržala, ali ova bi se doslovce urušila kao što su se urušavale televizije u nekim tranzicijskim zemljama, pa i u nekim razvijenim zemljama zapadnoeuropskog prostora da su ljude slale na ulicu.

Pojava konkurencije svagdje je izazvala stanovite potrese, potrebu za racionalizacijom poslovanja. Talijanska, francuska i španjolska televizija morale su smanjivati broj zaposlenih, ali tamo gdje postoji jaki sindikat i gdje postoji socijalno zakonodavstvo taj postupak nije moguć nikakvom metodom slučajnog ili biranog uzorka, nego samo strpljivom politikom pregovaranja i dijaloga između socijalnih partnera. Mislim da i ovdje treba ići tim putem. Prvo treba ustanoviti koliki su stvarni viškovi. Mi smo za to htjeli angažirati jednu stranu revizorsku kompaniju, no nažalost nismo imali vremena da to i ostvarimo, i nakon toga u dijalogu između države, sindikata i vodstva kuće dogovoriti socijalni plan kako zbrinuti taj višak. Naoko može biti jednostavno dati otkaze, ali iza tih otkaza stoje ljudske egzistencije i ustanova koja bi, vjerojatno, teško podnijela tu vrstu potresa.

Možete li se osvrnuti na konkurentske televizijske kuće u Hrvatskoj, na njihov program? Koliko je Nova TV ozbiljna konkurencija vašoj kući?

— Sve su to mlade, nove, ne samo zbog imena, televizijske kuće koje ni tehnički ni programski još nisu na razini HTV-a. Ne bih htio nikoga povrijediti, najmanje uvrijediti, no u usporedbi programske i poslovne snage između HTV-a i Nove TV činjenice govore sasvim u prilog ovoj kući. Uostalom, ne mogu tri čovjeka, koliko god bila iznimna, iskustvom i talentom biti snažna koliko i tri tisuće ljudi. Nova TV je krenula odozdo, ulaganjem kapitala ljudi koji ne mogu osigurati ono što komercijalne televizije vani uživaju, da imaju snažan početni kapital koji im omogućuje da od prvog dana krenu s kompletnim programom i da postanu na tržištu snažne, moćne, toliko da mogu od prvog dana ugroziti konkurenciju. Naša konkurencija još nije izrasla do razine s koje bi ugrozila ovu kuću, ali ona to može s nekim strateškim partnerima, dodatnim kapitalom i, sigurno, novim ljudima — oni će dosegnuti snagu koja će im davati izglede da u svakoj utakmici igraju na pobjedu. Oni to još ne mogu, ali s tom konkurencijom treba računati.

Uvijek sam govorio da sam za konkurenciju, i nisam promijenio mišljenje, jer konkurencija donosi kvalitetu. Ono što sam tražio, i što tražim i sada, jest da konkurencija igra zakonito i transparentno, da se međusobno poštujemo i da svatko igra sa svojim snagama, svojim sredstvima. Kada sam ja u ime uprave i programskog kolegija objavio da naši ljudi ne mogu više surađivati na konkurentnim radijskim i televizijskim postajama, onda su me dočekali na nož. Rekli su mi: Braniš monopol i ugrožavaš konkurenciju. No ne može HTV, ni njezini zaposlenici, pomagati konkurenciji na tržištu.

Može li novinar »Večernjeg lista« pisati u »Jutarnjem listu« ili novinar »Nacionala« u »Globusu«, i obrnuto? Ne može. Zašto bismo mi bili iznimka, ne samo u hrvatskim, nego i u europskim medijskim okolnostima. Ne može novinar, zaposlenik ili suradnik jedne televizije surađivati s drugom. Meni su dolazili ljudi govoreći: Oduzimaš nam slobodu. Ne, vi ste slobodni ići raditi kamo god hoćete, ali u tom slučaju ne možete raditi ovdje. To je načelo zdrave konkurencije. Ovdje je riječ u stanovitom smislu o borbi za opstanak i tko danas osvoji bolje pozicije taj će sutra uživati veće koristi od tržišta. Ne može se, a upravo je o tome riječ, sjediti na dva stolca. To ne znači da ja ne poštujem svoje prijatelje, ali u poslu nema prijateljstva, u poslu svatko štiti svoje interese. Ne mogu ništa drugo učiniti nego da se do maksimuma založim da zaštitim interese i ljude ove kuće.

Vjerujem da će na našem tržištu, koliko god je ono malo i siromašno, biti prostora i novca da i komercijalna i javna televizija mogu egzistirati, pa i koegzistirati...

Jeste li dobili jamstva od države da će Treći program Hrvatskog radija trajno opstati?

— Zakon, kakav je usvojen prije tri mjeseca u Saboru, u tom je pogledu kategoričan. Hrvatski radio emitira tri nacionalna programa na tri mreže, apeli kulturne javnosti da se ne dira u kulturni program su uslišani, no nastale su neke uzbune, čak i pobune u regionalnim radijskim postajama, osobito kod regionalnih političara koji su u njihovoj blizini, da to ugrožava status regionalnih postaja, smanjuje njihovu razinu na razinu gradske postaje, da im oduzima čujnost, marketinške izglede i slično. Cijela priča oko radija i njegova programa pokazuje da ne možete imati Treći program na nacionalnoj razini, a da to ne bude donekle na račun regionalnih stanica, kažem donekle, jer po zakonu nacionalna radijska stanica mora pokriti najmanje sedamdeset posto teritorija. Regionalne stanice, naprotiv, mogu i šezdeset posto svoga teritorija.

Trebalo je tražiti neki tehnički modus vivendi, između obveze da Treći program kao nacionalni program pokrije sedamdeset posto teritorija, a da regionalne stanice ne budu zbog toga svedene samo na usku gradsku jezgru, i uspjeli smo u tome. Ispunili smo sve zakonske obveze i nismo razočarali naše slušatelje. Međutim, opet je pokrenuta saborska inicijativa da se mijenja zakon, da se nacionalne potrebe Hrvatskog radija ograniče na dvije mreže, a da se regionalne postaje zadrže u okvirima u kojima su dosada bile. Moguće je i to, ali čemu smo onda donosili zakon, čemu smo prolijevali toliko žuči u raspravama da se održi Treći program kao zaštitni znak naše kulturne vrjednosti.

Točno je da je to elitni program, točno je da njega sluša veoma malen broj ljudi, ali kad se taj broj usporedi sa značenjem koje ti ljudi imaju, onda je to važna publika o kojoj treba voditi računa kao što treba voditi računa i o stvarno širokoj publici koju pokrivaju regionalne stanice. Na putu smo da zadržimo i ovce i novce, ali čini se da bi neki pastiri mogli ponovno vratiti stvari na početak. Ako do toga dođe, mislim da će to biti onda više njihov problem nego moj.

Razgovarao Zlatko Vidačković