Gluma bez riječi i gledanje bez daha

Gluma bez riječi i gledanje bez daha

Upravo Lorkini pjesnički motivi i ovdje su pokretači radnje, dok su likovi u drami samo nužni agenti, potpuno u vlasti noći, krvi, noža, Mjeseca. Apstraktna su pozadina takvih motiva Eros i Thanatos, a to je upravo ono gdje se Damir Zlatar Frey najbolje osjeća, što se u Krvavoj svadbi Stalnog slovenskog gledališča iz Trsta i vidi

Loši novinski naslovi kažu da život piše drame, no nije rijedak slučaj pronalaženja osnovnog zapleta čak i nežanrovski strukturiranih književnih uradaka u tekstu i podtekstu crne kronike. Od Büchnerova Woyzecka do npr. Bošnjakova Oca, u tu skupinu ulazi i Krvava svadba Federica Garcije Lorke, drama na razmeđi autorova duha i sredine koja ga je proizvela i uništila.

Krvava svadba u izvedbi Stalnog slovenskog gledališča iz Trsta, kazališta nacionalne manjine koje je tom produkcijom napravilo veliki korak, gostovala je u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu na nemalo iznenađenje publike, da bi se tek poslije saznalo kako je riječ o nekom uzvratnom susretu. Ipak, Krvavoj svadbi, autorskom projektu Damira Zlatara Freya, to je uspjelo, na zadovoljstvo onih koji su tu poetsku dramu odgledali bez riječi i gotovo bez daha.

Tko se mača laća...

Nekoliko je razloga za to. Prije svega tu je Lorkina jednostavna dramska potka, o kojoj i ne treba previše reći. Ukratko, tik prije sudbinskoga spajanja mladenaca u nekom mjestu u dubini Pirineja, jedan od mnoštva vatrenih likova zaključi kako će se bolje provesti s Nevjestom nego s vlastitom pratiljom, što obje naizgled prihvate. Naravno, nezadovoljna strana obitelj je Mladoženje, pa on uz majčin blagoslov odlučije stvar riješiti nožem. A tko se mača laća...

No, Lorkin tekst događaj koristi samo kao jednostavni kostur dramske strukture koji popunjava pravim smislom komada — tipičnim, a opet nepotrošivim latinopoetskim realizmom, zapravo modernističkom obradom folklora i pripadajućih arhetipova. Upravo Lorkini pjesnički motivi i ovdje su pokretači radnje, dok su likovi u drami samo nužni agenti, potpuno u vlasti noći, krvi, noža, Mjeseca i tako dalje. Apstraktna pozadina takvih motiva kao i uvijek su Eros i Thanatos, a to je upravo ono gdje se Damir Zlatar Frey najbolje osjeća, što se u Krvavoj svadbi Stalnog slovenskog gledališča iz Trsta i vidi.

Neverbalni izraz

Prema vlastitom priznanju, rad na predstavi krenuo je od originalnog teksta, ali osnivač i voditelj kazališta koje se zove Koreodrama, a naziv je tu ujedno i program, morao je elementarnosti teksta izraziti neverbalno. Jednom započet, taj je proces završio predstavom u kojoj nije izgovorena ni jedna riječ, iako ih ima nekoliko otpjevanih. Naravno, to nije moguće napraviti baš sa svakim dramskim zapletom, ali je Lorkina dramska poema upravo zbog opisane strukture gotovo vapila za ovakvim pristupom.

Sljedeća je temeljna postavka redateljeva i scenografskog posla glazba, transmediteransko etnoelektronsko istraživanje Hrvoja Crnića Boxera. Iskusni autor efektne scenske glazbe za Krvavu je svadbu naglasio sempliranu tradicionalnu vokalizaciju, iako je ključnu Luninu pjesmu ipak ostavio u klasičnijem i pjevnijem ruhu, kako zbog boljeg razumijevanja teksta, tako i zbog Maje Blagovič, koja je tijekom predstave otpjeva nekoliko puta.

Zanimljiva transponiranost motiva u (koreo)dramski lik najočiglednija je u njezinoj dvostrukoj ulozi Lune i Smrti, koja najavljuje i zaključuje još jedan ciklus strasti i smrti. Tako sudbinska uloga najavljena je i ekstravagantnim kostimom koji citira lude dvadesete, pa Luna/Smrt iskače iz inače realističnog puka, koji ponavlja spomenute cikluse nesvjesno, makinalno, sudbinski. Ili bismo barem tako trebali shvatiti južnjačku vrelu krv, kao što bismo jednako tako trebali prihvatiti irsku veselost, škotsku škrtost ili američku glupost.

Igranje stereotipovima

No, Krvava svadba namjerno se poigrava mnoštvom stereotipa, što se najbolje vidi u dramaturški nategnutoj vizualizaciji kulturnog konteksta. Treći je, naime, impuls Freyeva Krvava svadba pronašla u nadrealizmu, kojem je Lorca bio blizak samo djelomično, pa u predstavi postoji nekoliko ipak dobro ukomponiranih citata platna Salvadora Dalija i kadrova Luisa Bunuela. No, čak je i njih zasjenila igra scenografije, trčećih fasada koje frenetičnoj potjeri dodaju onu komponentu ingenioznosti zbog koje se teatar ne mora čak ni u akcijskim scenama sramiti pred filmom. Divlju svečanost Freyove koreoscenografije nešto je suzdržanije pratilo svjetlo zagrebačkog majstora Olivija Marečića.

Iznimni Livio Badurina

U internacionalnoj slovensko-hrvatskoj podjeli, uz Maju Blagovič, zapaženije su uloge ostavili Livio Badurina, riječko-zagrebački glumac trenutno angažiran u zagrebačkom HNK, kao Leonardo i Barbara Cerar kao Nevjesta, te ključna Štefka Drolc kao Mladoženjina majka. Iako ne prevelikih plesačkih mogućnosti, i solisti i ansambl ovog kazališnog projekta pokazali su solidan odgovor na koreodramska rješenja, ipak najbolje izražen mimikom na tragu ekspresionizma. Scenskim pokretom se najviše istaknuo baš Badurina, efektnim ljubavnim duetom s Lučkom Počkaj i smrtonosnim (za obojicu) finalnim dvobojem s Mladoženjom Vojka Belšaka. Ključnu ulogu Mladoženjine majke napravila je legenda slovenskog kazališta Štefka Drolc, isključivo tvrdom mimikom lika koji je gotovo metafora tradicije, puta predaka, ignorancije i konzervativizma. Upravo ona daje nož kojim započinje osveta, i njoj Nevjesta, na kraju bez ijednog od ljubljenih muškaraca, vraća taj isti nož, odbijajući sve što ova predstavlja. Moglo bi se dalje kopati po muškom i ženskom principu kako ga prenosi folklor, gdje cijeli mediteranski krug naseljavaju žene u crnom, i gdje dakako ni naše malo misto ne bi bilo iznimka, ali sve je to ionako sadržano u bezbrojnim podlogama Lorkine Krvave svadbe.

Verzija Damira Zlatara Freya u tršćanskom Stalnom slovenskom gledališču ponovila je pak tezu da se moderna više ili manje mutirano obnavlja u gotovo svim umjetničkim kategorijama, da se umjetničke prakse cijeloga stoljeća uvelike oslanjaju na početke istog te da ne trebaju čuditi ciklička ponavljanja ili pak trajni interes za ishodišne izme 20. stoljeća. Uspjeh Krvave svadbe, obične ljubavne priče koja to nije, samo je dokaz tomu.

Igor Ružić