Glazba kao zrcalo

Glazba kao zrcalo

Postoji zgodno čembalističko pravilo: Sviraj ono što ne piše u notama

Koncertom 22. svibnja u Hrvatskom glazbenom zavodu, posljednjim u ovogodišnjoj sezoni Zagrebačkih solista, Višnja Mažuran obilježila je tridesetu obljetnicu umjetničkog djelovanja sa Zagrebačkim solistima, što je ujedno bio i njezin oproštaj od tog ansambla. Program od pet točaka iz opusa J. S. Bacha predstavio ju je u svim aspektima — solističkom, u Koncertu za čembalo i gudače u A-duru, BWV 1055, pedagoškom — u Koncertu za dva čembala i gudače u C-duru, BWV 1061. Uz nju je na drugom čembalu nastupio Krešimir Haas, njezin student, potom u ulozi continua u Koncertu za violinu, gudače i continuo u a-molu, BWV 1041 (obrada za flautu) s violinistom Anđelkom Krpanom i flautisticom Irenom Grafenauer te kao komornog muzičara u V. Brandenburškom koncertu u D-duru, BWV 1050. Koncert je osim toga pokazao i odnos publike prema Višnji Mažuran, njezinu umijeću i predstavljanju glazbe tijekom mnogih godina, jer Glazbeni je zavod te večeri bio ispunjen ljudima koji su zajedno s umjetnicom proslavili i njezinu obljetnicu i svečani završetak doista lijepa, aktivna i stvaralačkog razdoblja, koje je trideset godina dijelila i gradila zajedno s njima. S Višnjom Mažuran razgovarali smo nekoliko dana prije koncerta, između pokusa, dogovora i priprema te svečane obljetnice.

Potječete iz Varaždina, grada izrazito glazbene tradicije, a glazba je imala i posebno mjesto u vašoj obitelji. Koliko je to bilo važno u vašim formativnim godinama te na početku profesionalne karijere?

— Teško je govoriti o prvim danima profesionalnoga rada koji se vežu uz Varaždin jer je to doista bilo davno. Kada, kao ja, s nepunih devetnaest godina napustite roditeljsku kuću i provedete četiri, pet godina na studiju u Zagrebu, a potom na usavršavanju u inozemstvu. Mene je splet okolnosti nakon nekog vremena opet vratio u krilo Varaždina, mislim naravno na Varaždinske barokne večeri. No kada sam ja počela učiti glazbu, nekoliko godina nakon Drugoga svjetskog rata, sva je nekadašnja tradicija bila naglo prekinuta i o njoj su svjedočile samo priče u obitelji, prijatelji i lijepe haljine u ormarima, no tek kada je Muzička škola, u koju je tada ići značilo pripadati građanskom sloju, nanovo počela obnavljati stare temelje i davati smisao gradu. Nas smo bile tri sestre i majka nas je sve upisala u Muzičku školu, i to vjerujem i zbog toga što sama nije mogla ostvariti glazbenu karijeru — iz današnje perspektive profesionalnog glazbenika tvrdim da je, da joj je obitelj to dopustila, a nije, mogla biti velika operna pjevačica. Takav poticaj, sredine i grada s jedne strane i obitelji s druge, već u startu čovjeka određuje drukčije od ljudi koji nisu potekli iz tako bogata okružja. Iako držim da je i u tome utjecaj obitelji presudan, danas, kada je već mnogo toga iza mene, usuđujem se reći da bih ja, gdje god da sam bila, ovdje ili u nekoj zabiti, bila došla do klasične glazbe na bilo koji način. Jer, ja sam, za razliku od sestara, koje su u kući crpile isto što i ja, bila opsjednuta glazbom. Moje prvo osvješćivanje života, same sebe, zapravo je bilo osvješćivanje glazbe. Imala sam tri godine, mislim, nisam se dala maknuti od radija, već tada krenula sam glazbi koju sam tražila. Ono što hoću reći jest da je to bilo nešto što je iz mene moralo izaći, što je i danas dio mene, kao potreba, kao zrak koji dišem, kao sve ono što je u biti smisao mog života i bez čega ne bih bila ono što jesam.

Studij glasovira završili ste u klasi prof. Ive Mačeka i pijanizam je bilo ono što se prirodno nametalo kao perspektiva. Kada ste prihvatili ponudu Zagrebačkih solista da postanete stalnom čembalisticom u ansamblu, je li bilo presudno vaše, vrlo razumno, stajalište »kako se takva prilika ne propušta«, svijest o tome da je konkurencija u pijanističkom svijetu golema ili, već tada možda postojeći stvarni afinitet za čembalo?

— Sve se to ispreplelo i na neki način međusobno jedno odgovaralo na drugo. Poziv Solista bio je šok. To vas ošamuti i ne da da brzo odlučite. Ja sam čak rekla da ću pristati, ali da tražim malo vremena kako bih se odlučila za stalni angažman. Zatim, na stipendiji u Njemačkoj (gdje sam bila neposredno prije) ostvarili su mi se novi horizonti, shvatila sam da mi treba samo jedan korak da prođem preko nekih granica koje su me sputavale, u stvarnom umjetničkom smislu. A tamo sam i prvi put u životu sjela za čembalo, i nakon pet minuta sviranja, samoj sebi rekla: »Ludo jedna, pa to je instrument za tebe«. Već prve kritike bile su sjajne, a istodobno sam osjećala i obvezu prema glazbenom Zagrebu da, s obzirom da imam mogućnost danonoćno biti s čembalom, instrumentom koji je u nas bio praktički nepoznat, moram sve napraviti da potencijalnu publiku upoznam sa svime što čembalo može pružiti.

Čemu vas je čembalo naučilo?

— To je instrument na kojem se ništa ne može sakriti, može se reći da je to izdajnički instrument — ono što odsvirate, to i zvuči. Morate imati savršenu tehniku kako biste mogli ostvariti ono što želite. Jer, na čembalu sve, svaka muzička misao i ekspresija, dolazi iznutra, što je katkada teško budući da to znači da se trebate suzdržati, a istodobno do kraja poniknuti u glazbu. Potrebno je svladati i veliku paletu različitih dodira, vrsta udara, tu je potom tzv. integralno sviranje te posebne vrste disanja kojima oblikujete neko unutarnje vrijeme, a čime upravljate novim, drukčijim odnosima u trajanju određenih tonova. Zapravo kreirate jedan novi ritam i slijed koji nije zapisan u notama, i to omogućava slobodno vođenje linija, čime dobivamo i dinamiku, i agogiku, dramatičnost ili pjevnost koju poznajemo i na drugim instrumentima. Glazbu za čembala uvijek doživljavam u sebi kao pjevanje, jer ljudski glas je, bilo ukrasima ili improvizacijama, oplemenjivao ravne linije u baroku, i tu treba naglasiti taj moment improvizacije bez kojega čembalo odnosno glazba na čembalu ne postoji. Postoji zgodno čembalističko pravilo: Sviraj ono što ne piše u notama. Naime, iako danas ima i ispisanih continua (nekada se to nije radilo), svirati sve što je zapisano obično zvuči vrlo loše, i kada danas počnem raditi neku skladbu, tako reći gledam samo što se u harmonijskom smislu zbiva, a sve ostalo (a to je umijeće improvizacije) unutra teče prirodno. To sam naučila samo praksom i to je jedna od dragocjenosti suradnje sa ZS. Osim toga, svirati čembalo znači sjajno poznavati stil, i to je prvo čemu podučavam svoje studente. Nastojim im objasniti da barok nema teške noge, što nas je određena tradicija izvodilaštva učila, nego da je to razdoblje koje je u prvom redu okrenuto duhovnom principu, Bogu. Barok lebdi, i kada se to spozna, tada mudrost čekanja, suzdržavanja, kraćenja nota, disanja, osjećanja pulsa, dolazi sama od sebe. Meni je u tom smislu možda najviše pomogao Johann Sonnleitner, profesor kod kojeg sam se svojedobno usavršavala, a tada sam shvatila i bit glazbe odnosno sviranja kao inicijalne komunikacije, prenošenja misli, sprege između ljudi.

Mislite li da bi neka znanja, koja se mogu steći samo poznavanjem čembala, trebali savladati i skladatelji, dirigenti...?

— Tome u prilog govori podatak o više od 25 studenata koji su se, nakon što je katedra za čembalo kao glavni i izborni predmet na Muzičkoj akademiji u Zagrebu bila otvorena, javili meni. Taj interes doista je pozitivan, ne što zbog realno vrlo slabih uvjeta studija, što zbog činjenice da je (u slučaju glavnog predmeta) samo od čembala teško živjeti, a na što ja sve studente upozoravam, taj je broj studenata smanjen. No, danas u Hrvatskoj ipak postoji veća potreba za čembalistima, i moram reći da sam sretna da više nisam jedina.

Hoće li Solisti sada tražiti novog čembalista?

— U početku ne. Njihov program za sljedeću sezonu ne uključuje čembalo, osim na prvom koncertu. Mislim da ansambl, a nemojmo zaboraviti da će Solisti uskoro proslaviti pedeseti rođendan, traži neki novi put, i to smatram prirodnim. Kao što je duhovna vladavina Antonija Janigra davno prestala — ostao je pečat, no stvari su izblijedjele, pa potom razdoblje koncertnih majstora Dragutina Hrdjaka, pa Tonka Ninića koji je imao svoje, temperamentne vizije baroknog izraza, sada opet dolazi do promjena. Prvi čovjek Solista je Anđelko Krpan, bečki đak koji se educirao u sredini gdje djeluje jedan Nikolaus Harnoncourt, Alfa i Omega za promjene u baroknom izvodilaštvu, i to se osjeća u ansamblu. Solisti sve više surađuju s velikim imenima, a programska koncepcija sve manje naglašava barokni repertoar. Solisti će čembalista trebati, no na koji će ga način angažirati odlučit će sami. Iako, moram reći da povremeno svirati nije jednostavno. Ne možete samo doći, sjesti za čembalo, i gotovo. Mislim da bi i taj povremeni čembalist trebao uvijek biti isti, kako bi sam naučio posao, ali i kako bi se ukomponirao u ansambl, shvatio što zajedničko, komorno muziciranje doista jest. Moj vlastiti prvi veliki zadatak bilo je najteže od najtežeg: Vivaldijeva Četiri godišnja doba s Henrykom Szeryngom i dva Bachova koncerta. Kad sam pitala za pokuse, jer u Vivaldiju ima mnogo dijaloga sa solistom, Solisti su rekli: »Mi to znamo, mnogo smo puta to svirali, imat ćemo jednu probu sa Szeryngom i generalku«. Taj šok i stres nikad neću zaboraviti. Proba je počela, Solisti su sjajno reagirali, glazba je tekla apsolutno slobodno, u vlastitom vremenu i prostoru. Ja sam te skladbe naravno poznavala, no, ja krenem, a oni su već otišli naprijed, ili su još negdje straga, jer se tu nešto događa, traje. Szeryng je stao, došao k meni i kaže: »Ovdje morate ovako, tamo malo drukčije...«. Ja sam samo govorila da, da, proba je išla dalje i on mi se obratio još možda dva puta i tada je odustao. Ja sam shvatila da je on od mene odustao i do kraja pokusa zapravo sam plivala. Ali, kako sam imala taj instinkt za komorno muziciranje, a sam tekst nije mi značio nikakvu težinu, na koncertu sam imala goleme uši i tako sam ga pratila da mi je drugi dan, kad smo se sreli, prišao i rekao: »Vi ste me jučer jako iznenadili«, ja sam protrnula od straha, »... izvrsno ste svirali Vivaldija«. Pokazao mi je i kritiku koja me istaknula imenom i prezimenom kao vrlo pouzdanu, a istodobno i fleksibilnu čembalisticu koja je sjajno korespondirala s velikim Szeryngom, i to mi je najdraža kritika cjelokupne karijere. Osim toga, zadavala sam si sustavno sve teže zadatke i, nakon što sam u prosincu prošle godine 35. obljetnicu solističke karijere obilježila izvedbom Bachove Umjetnosti fuge, djelom koje je sam sukus filozofije baroka, mislim da sam postigla doista relevantnu razinu u glazbi. Nije bilo lako, u početku sam to remek-djelo svirala kao ljudi koje sama ne želim slušati — notu po notu, stvar se jednostavno nije nikamo kretala, činilo se kao pravi Sizifov posao i nekoliko sam puta željela odustati.

Kakvi su vaši planovi, s obzirom da odlaskom iz Solista ipak prestaje posebno zahtjevna aktivnost?

— Sa Solistima odsvirat ću još nekoliko koncerata koji su već prije bili dogovoreni, ali sigurno je da ću mirnije živjeti. Moram reći da to i želim, jer sam doista bila rastrgana, ali to je dio ovog posla, njegova cijena. Ljudi misle kako od svih trideset godina najviše pamtim sjaj koncerata, susreta, putovanja, no ono što je bilo najdojmljivije, najprisutnije, u tom dugu i lijepu razdoblju, za mene je uvijek bilo i uvijek će ostati silan rad, napor i zapravo žrtva koju sam svjesno i željno podnijela. Jer, tu nema zastoja, mora se ići naprijed, to su sati i sati vježbanja. To je i beskrajno odricanje, koje uključuje i činjenicu samoće. Jer, mi smo sami s instrumentom, iako je to apsolutno sadržano — da biste napredovali, morate osmisliti i rad i vježbanje, ali na taj način promakne vam mnogo toga u životu. Bio je to lagan i težak put, biti praktički bez konkurencije ima i dobre i loše strane, svaki moj uspjeh na podiju, pred publikom ili kritikom, pružio mi je možda dva dana sreće, a nakon toga odmah sam počela sumnjati, tražiti greške, razmišljati što bi trebalo usavršiti. Bilo je tu i lomova i padova, a potom opet uspona. Nije bilo jednostavno ni raditi sa samim gudačima, koji svoje instrumente često smatraju jedinima vrijednima pažnje, i znalo je biti i omalovažavajućih situacija. No, mene je u životu svako negativno iskustvo u konačnici uvijek pokretalo naprijed, nakon neugodnih situacija svirala sam još bolje.

Jeste li u toj samoći, koja je svojstvena svakom individualnom radu, ipak imali neku vrstu korektiva ili zrcala?

— Bilo je ljudi koji su pratili što radim i to je bila velika sreća jer su mi i znali i mogli reći neke stvari. Znate, u svom poslu mnogi vas doživljavaju kao nešto iznimno i jednostavno se ne mogu oduprijeti određenoj konvenciji, samo lijepim riječima ili čak i laski. I u tom moru forme, često isprazne, morate biti dovoljno mudri da prepoznate pravu riječ. Kažem, takvih je ljudi bilo i ima ih i danas, i oni su ti koji me često dižu iz moje, možda ipak prevelike, sumnje. Moći razgovarati s kolegama, dakle strukom, vrlo je važno, i to bih svakom preporučila. Jer, onaj tko misli da može živjeti samo od vlastite prosudbe o sebi jako se vara, i mislim da je u životu nužno imati takva zrcala.

Razgovarala Dodi Komanov