Francuska Sedmica

Grimizne rijeke, red. Mathieu Kassovitz

Francuska verzija već toliko puta spominjane Fincherove Sedmice, bazirana na romanu Jean-Cristophe Grangea, a kojoj očigledno daje omaž (scena susreta s ubojicom, kolorit, vremenske (ne)prilike, odnos dva istražitelja), ne gubeći pritom svoju francusku, europsku esencu.

U središtu su priče dva paralelna policijska istraživanja u blizim gradićima — grotesknih ubojstava sakaćenjem i unakažavanjem mladića (!) s obližnjeg sveučilišta, te skrnavljenja groba davno umrle djevojčice — u početku jedno o drugom neovisna, da bi se spojila u zamršenu i zagonetnu tajnu koja obećava uznemirujući rasplet. No u tom trenutku film pada najniže. Jer koliko god da je u prvom dijelu riječ o inteligentno vođenoj radnji s mnoštvom intrigantnih komadića koji trebaju sjesti na svoje mjesto, u drugoj se polovici filma kreće u predvidivost s razočaravajućim i neuvjerljivim završetkom. No zanimljivi prijelazi kadrova, vizualno savršenstvo fotografije, tendencija izazivanja mučnosti kadriranjem — prožetost suptilnom jezom pomno odabranih lokacija ledenih tunela, snježnih planina, mračna samostana, starog sveučilišta, groblja i skinheadovskih garaža, pridonosi atmosferičnosti. No ta dojmljiva slikovitost (spektakularna, holivudizirana završnica nalik onoj u Vertikalnoj granici, te fascinantno koreografirane scene borbi, koje u koordinaciji s glazbenom podlogom funkcioniraju poput kakve kompjutorske igrice) i zvuk (decentna melankolična glazba Bruna Coulasisa) odlično se uklapaju u priču, kojoj pridonose i glumačke izvedbe, naročito sporednih glumaca (prije svih veterana Jean-Pierre Cassela).

I iako se Kassovitz povremeno možda i poskliznuo (poneke nepotrebne scene, nedorađenost priče), ipak je pokazao talentiranost filmaša nešto težeg, komornijeg izričaja, a njegova sraslost s postmodernizmom uzdigla je ovaj film na jednu novu, drugačiju razinu u francuskoj kinematografiji.

Katarina Marić