Europski u hollywoodskom stilu

Europski u hollywoodskom stilu

U odluci žirija da Morettiju dodijeli glavnu nagradu nema nikakvih tajni, zakulisnih igara ni kvaziartističkih razloga poznatih samo europskim festivalskim krugovima. Moretti je članove žirija osvojio jednostavnošću filmske forme te iskrenošću emocija. Film je režiran školski realistično, bez bilo kakvih artificijelnih dodira i egoautorskih tripova

Iako se filmski festival u Cannesu — baš kao i oni u Veneciji i Berlinu — smatra mjestom za predstavljanje novih talenata, filmaša sklonih artistističkom viđenju svijeta, alternativnih filmskih obzora, egzotičnih ili manje poznatih nacionalnih kinematografija itd., mediji baš svake godine s posebnim naglaskom progovaraju o vezi Cannesa i Hollywooda. Tako je opće mišljenje da je u drugoj polovici devedesetih Hollywood svjesno prognan iz Cannesa kako ne bi previše zagađivao umjetničko festivalsko okružje, odnosno kako bi Francuzi — uvijek samozvano prvi na braniku eurokulturnoumjetničkih vrijednosti — napravili više prostora za neke druge senzibilitete i za neke druge filmove koji se nikada ili vrlo, vrlo rijetko pojavljuju na svjetskim box office listama. No i ove je godine festival započeo u holivudskom stilu, čak i prije nego što je službeno otvorio vrata 9. svibnja. Baš zbog priča o tome kako se Hollywood i Cannes tajno mrze Gilles Jacob — legendarni kanski šef — ponudio je ovogodišnje predsjedanje festivalskim žirijem Jodie Foster kao ruku pomirenja, što je poznata američka glumica i redateljica oduševljeno prihvatila. Nije prošlo dugo, a Fosterica se ponovno javila kako bi se zahvalila na ponudi i objasnila da je ne može prihvatiti jer je dobila filmsku ulogu koju baš nikako ne može odbiti. Kako Jodie Foster snima godišnje najviše jedan film — dakle zbilja je vrlo izbirljiva — treba joj vjerovati. Kako god bilo, Jacob se morao spašavati pa je zamjenu našao u slavnoj norveškoj glumici i filmašici, Bergmanovoj muzi Liv Ullmann, a ostatak deseteročlanog žirija popunili su između ostalih britanska glumica Julia Ormond te francuski, tajvanski i američki filmaši Mathieu Kassovitz, Edward Yang odnosno Terry Gilliam.

Kič i eklekticizam

Što se službenog programa tiče, Hollywooda je i ove godine bilo malo, ali njihov je nastup bio vrlo dojmljiv. Festival je otvorio Moulin Rouge, australskog redatelja Baza Luhrmanna, s australskom glumicom Nicole Kidman, škotskim glumcem Ewanom McGregorom, francuskom temom i, dakako, američkim novcem. Sve u svemu, idealna kombinacija za otvorenje Cannesa. Taj sjajni glazbeni spektakl i tragična ljubavna drama pršti energijom rijetko viđenom na filmu. U Baza Luhrmanna ništa nije slučajno jer i njegova dva prva filma — Strictly Ballroom i William Shakespeare's Romeo + Juliet — glazbene su melodrame, stilizirane, pune energije i silno teatralne. Zato se o njegova prva tri filma i govori kao o Red Curtain Trilogy iz razloga koji su više nego jasni. S Moulin Rougeom Luhrmann je uspio nadmašiti sama sebe u opsegu pozitivnoga kiča, silne energije, ultrastilizacije, ekspresionističke vizualizacije i tako široka eklektičkog zahvata u literaturu, glazbu i film da je gotovo nemoguće sve elemente pohvatiti i upamtiti. Tragična ljubavna priča o pariškoj kurtizani (Kidman) i siromašnom piscu (McGregor) smještena u mikrokozmos pariške umjetničke, seksualne i moralne dekadencije potkraj prošloga stoljeća skuhana je i ispečena od svega i svačega: mitovi (Orfej), literatura (Dumas), opera (La Traviata, La Boheme), film (mjuzikli Busbyja Berkeleya, Dama s kamelijama, Plavi anđeo, Kabaret, utjecaj indijskog Bollywooda itd.), a posebna je priča uporaba glazbe. Na inovativan, funkcionalan i emotivan način spojeni su Madonna, Elton John, The Police, The Beatles, David Bowie, T-Rex, Queen, Nirvana, Phill Collins, Dolly Parton i tko zna tko i što još, a hitovi spomenutih izvođača savršeno su ukomponirani u događaje u filmu i uvijeni u nejneobičnije oblike. Tako se recimo All You Need is Love pretvara u ljubavni dijalog, Like a Virgin je otpjevana u najnevjerojatnijem obliku, a Roxanne postaje argentinski tango s techno-ritmovima o opasnostima zaljubljivanja u prostitutku! Impresivno, znalački, uvjerljivo i savršeno zaokruženo. Luhrmannov Moulin Rouge neke će razočarati, a druge očarati.

Sprdanje s diznijevskim nasljeđem

Drugi holivudski film prikazan u konkurenciji bio je Shrek, iznimno duhovit animirani film rađen digitalnom tehnologijom kojim DreamWorks nakon Mrava najavljuje nove smjerove u animaciji, koji se razlikuju od diznijevske tradicije. Posljednji animirani film prikazan u konkurenciji kanskoga festivala bio je Petar Pan prije gotovo tri desetljeća, a Shrek je s pravom očarao selektore i na kraju bio ocijenjen kao jedan od najboljih filmova. Zaboravite Disneyja i njegove obiteljske pričice, savršene junake i dosadne pjesmice: digitalna je animacija izvanredna, glavni je junak samac, mrzi sve, ima grozne higijenske navike, živi u smrdljivoj močvari i iz najsebičnijih razloga spasit će kraljevnu iz dvorca koji čuva zmaj, njegov je partner dosadni magarac, sve vrvi od političke nekorektnosti i zahodskoga humora, a umjesto ljigavih pjesmuljaka možete čuti Neila Diamonda i Leonarda Cohena. Autori se sprdaju s čitavim diznijevskim nasljeđem — ima tu Snjeguljice i sedam patuljaka, Pinokija, Tri praščića, Pepeljuge, Dumba itd. — baš kao i s mitologijom i pop kulturom uopće. Našlo se tu mjesta i za prisjećanje na Matrix i Tigra i zmaja u urnebesnoj sceni obračuna između bande Robina Hooda i kraljevne (!), sinkronizaciju su sjajno obavili Mike Myers, John Lithgow, Cameron Diaz, a posebno je dopadljiv i duhovit Eddie Murphy kao magarac.

Pobijedila jednostavnost i iskrenost

Dobitnik Zlatne palme, La stanza del figlio (Sinova soba), koji potpisuje talijanski filmaš Nanni Moretti, za dio je medija zasluženi pobjednik, a za druge iznenađenje. Drama o sretnoj i staloženoj obitelji koju iznenada pogodi tragična smrt sina velik je zaokret u umjetničkom svjetonazoru Morettija, kojega poznavatelji nazivaju talijanskim Woodyjem Allenom. U odluci žirija da Morettiju dodijeli glavnu nagradu nema nikakvih tajni, zakulisnih igara ni kvaziartističkih razloga poznatih samo europskim festivalskim krugovima. Moretti je članove žirija osvojio jednostavnošću filmske forme te iskrenošću emocija. Film je režiran školski realistično, bez bilo kakvih artificijelnih dodira i egoautorskih tripova, a Moretti se usredotočio na tragičan element gubitka najbližeg obiteljskog člana otvorivši tako velik prostor gledatelju za identifikaciju s likovima, što se očigledno pokazalo pametnim. Ovaj put Moretti je potpuno zanemario politiku i humor, priču svoga plemenitog filma nije smjestio u obožavani Rim nego u Anconu, a zanimljivo je da je film u Italiji bio prikazivan u kinima prije početka kanskoga festivala. Dobitnik Grand Prixa, La pianiste (Učiteljica klavira) u režiji Michaela Hanekea, definitivno je podijelio publiku na dva potpuno suprotna pola. Nakon novinarske projekcije uglavnom je bio izviždan jer je njegova okrutost, grubo realistična iskrenost i bolan prikaz psihičko-seksualne devijacije glavnog ženskog lika bio odveć snažan udar na osjetila i psihu. No kada spojite kontroverznog austrijskog filmaša Michaela Hanekea i još kontroverzniju austrijsku spisateljicu Elfriede Jelinek — prema čijem je romanu film snimljen — tako se nešto i moglo očekivati. Priča o Eriki, četrdesetogodišnjoj učiteljici klavira čiji se seksualni život svodi na pornokina i kabine peep show jer morbidni voajerizam i vlastitu mazohističku narav ne može podijeliti ni sa jednim muškarcem, duboko je uznemirujući portret teškoga duševnog stanja, kao i oštra osuda društvene mizoginije. Film je natrpan neugodnim prizorima samoranjavanja, mazohizma, incesta, voajerizma, a Haneke ih bilježi hladno i nesmiljeno. Haneke je poznat kao filmaš koji obožava mračne psihološke studije emocionalno osakaćenih likova ili pak manijakalnih psihopata i baš kao i mizantrop Elfriede Jelinek voli kritizirati društvo iz negativne perspektive. Ni za nju ni za njega Erika nije luđakinja, nego osoba s posebnim potrebama za koju to i takvo društvo nema razumijevanja. Nju je pak vrlo sugestivno odglumila Isabelle Huppert, očekivano nagrađena kao najbolja glumica — Liv Ullmann nije mogla odoljeti — a njezin partner Benot Magimel proglašen je najboljim glumcem.

Braća Coen i David Lynch

Nagradu za najbolju režiju podijelilli su enfant terrible američke kinematografije Joel Coen (The Man Who Wasn't There) i David Lynch (Mulholand Drive). Braća Coen vraćaju se korijenima noarovskom dramom o muškom frizeru i brijaču s kraja četrdesetih u malom kalifornijskom gradu. Protagonist je uvučen u labirint ubojstva, prijevare i ucjene začinjen društvenim i moralnim degradacijama u kojima braća Coen očigledno toliko uživaju. Zato ćemo se odmah prisjetiti filmova Jednostavno krvavo i Fargo, a očigledni su i utjecaji krimi literature Jamesa M Caina. Film je polagan, vrlo precizno, iako s odmakom, ocrtava likove i situacije s vrlo naglašenom stilizacijom u prekrasnoj crno-bijeloj fotografiji. Zanatski su Coeni opet zablistali, iako će im neki zamjeriti da je stil progutao sve ostalo, a sjajne su uloge ostvarili Billy Bob Thornton, Frances McDormand, James Gandolfini i drugi. Nakon Prave priče David Lynch opet je u prepoznatljivu elementu, koji će do besvijesti oduševiti njegove iskrene poklonike i razljutiti one koji nemaju razumijevanja za njegove fantazmagorične ideje, sulude zaplete, nevjerojatne obrate, fantastične događaje i misterije što se smjenjuju kao na pokretnoj traci. Drama, lezbijska ljubavna priča, komedija apsurda, fantazija koja ruši dimenziju vremena i prostora, triler, satira Hollywooda u tipičnom linčovskom okružju, sve je to Mulholland Drive koji iznenađuje, zabavlja i intrigira, a onda vas poput malja lupi po glavi raspletom u kojem je sve okrenuto naglavačke jer glumci mijenjaju likove i situacije pa iz kina izlazite bijesni i osjećate se prevarenima. David Lynch u svakom slučaju nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Ležati na odskočnoj mini

Nagrada za najbolji scenarij pripala je Danisu Tanoviću, istodobno i redatelju filma Ničija zemlja, vrlo uspjele tragikomične drame o sukobu Srba i Bošnjaka u BiH s Brankom Đ urićem, Reneom Bitorajcem i Filipom Šovagovićem u naslovnim ulogama. Jasan u političkim nazorima Tanović ipak nije degutantan i jednodimenzionalan, a s posebno se velikim zadovoljstvom ruga s pripadnicima UN-ovih snaga i medijima. Njegov je humor s pravom dozom apsurda, ironije i cinizma, nikada ne prelazeći crtu dobra ukusa i nikada ne zaboravlja tragičnu pozadinu događaja o kojem govori, a to najbolje pokazuje završnim prizorom o vojniku koji ostaje sam u rovu ležeći na odskočnoj mini. Jednostavna i jasna poruka.

U Cannesu su se mogli vidjeti i novi filmovi Todda Solondza (Storytelling), Iranca Mohsena Makhalbafa (Kandahar), Manoela De Oliveire (Vou para Casa), Seana Penna (The Pledge), Jeana-Luca Godarda, Alexandera Soukurova (Taurus), Hou Hsiao Hsiena (Millenium Mambo), Francisa Forda Coppole (redateljska verzija Apokalipse danas), Abela Ferrare (R-XMAS), Stanleya Kwana (Lan Yu), Rennyja Harlina (Driven) itd. O njima više riječi u sljedećem broju »Vijenca«.

Stjepan Hundić