Čitati, a ne cmizdriti

Čitati, a ne cmizdriti

Jasper Ridley, Tito, prevele Vesna Domany-Hardy i Vanessa Vasić-Janeković, Prometej, Zagreb, 2000.

Tito je učinio za položaj Hrvata više nego itko ikada u njihovoj povijesti. U nekoj ne znam koliko dalekoj budućnosti, doći će vrijeme kada će biti objektivno valoriziran i kad će mu se priznati velike zasluge... Autor gore navedenog panegirika i sam je doživio Titovu sudbinu: još za života beatificiran, nakon smrti omalovažavan i podcjenjivan. Za Krležu je Tito lučonoša lenjinizma, čovjek koji se kroz dim i maglu naše zaostalosti probio kao usijan znamen nad zvjezdanim barjacima naše suvremene političke svijesti, te kao takav ujedno i borac za ideale o kojima se sasvim iskreno snatri u tišini melankoličnog predvečerja. S druge strane, suvremena je historiografija — fokusirajući se na kronologiju povijesno-političkih procesa unutar kojih se Tito oformio kao državnik — sklona u njegovoj biografiji prepoznati ponajprije one elemente zbog kojih je u turbulentnoj političkoj areni prepoznat kao najuspješniji političar suvremene Evrope. Zato je ova Ridleyeva knjiga na petstotinjak stranica uistinu prvoklasno povijesno i prozno štivo — upravo zbog toga što poznavanjem i analiziranjem navedenih povijesno-političkih procesa povijesnu građu smješta u prikladan kulturološki, civilizacijski, politički i naposljetku biografski kontekst. Ovakva je sistematizacija — ponajprije zbog iznimne objektivnosti i dobrodošle kritičnosti — neusporedivo bolja od sveg onoga silnog pseudopovijesnog blebetanja i piskaranja koje se u proteklom desetljeću samoproglašavalo historiografijom. U tom smislu ona stara krležijanska teza o hrabrom i odlučnom kormilaru koji na političkoj vjetrometini svoj brod vodi prema sigurnom kopnu, kod Ridleya je ukinuta/podignuta na viši stupanj (aufheben): protagonist njegova prozno-putopisnog historiografskog zapisa predstavljen nam je kao netko tko je od rođenja u feudalnoj sjeni provincijalnog i zaostalog agrarnog plemstva dogurao do jednog od najvažnijih državnika svoga vremena, jednom riječi — kao pravi holivudski heroj koji kažnjava zlikovce, izvodi svoj narod iz ropstva zlehudog, a povrh svega toga još i ljubaka sa ženama i uživa u obilju kao kakav arapski šeik.

Junak i diktator

Zanimljivo je stoga promatrati recepciju Titova lika i djela kao svojevrsni put kroz raznolike književne vrste i žanrove: imamo prvo tipski lik iz bildungsromana, zatim epskog, neustrašivog junaka i napokon pravu pravcatu hagiografiju. Pučka je varijanta bila svojevrsna mješavina Kraljevića Marka i strogog ali pravednog veleposjednika iz kakve meksičke sapunice, koji kao pravi latinfudist jaše na bijelom konju brinući se za svoj posjed; intelektualnije biografije su ga pak isticale kao idealnog barjaktara kantovske zamisli Svjetskog Mira, podrazumijevajući pod tim politiku nesvrstanosti. Inozemni povjesničari i publicisti nikad nisu propustili spomenuti njegove diktatorske i represivne metode obračunavanja s političkim neistomišljenicima. Kako ga, dakle, vidi Ripley? Treba odmah reći da autor Tita ocjenjuje prije svega kao pozitivnu ličnost, sposobnog i utjecajnog državnika. Ripley je pritom dovoljno iskusan i dovoljno poznaje geopolitičke i kulturološke specifičnosti ovih prostora, eda bi o Titu bio nedovoljno informiran ili zapao u biografsku apologiju. Naprotiv, najveća je vrijednost ove knjige u tome što postojeće (i očigledno neiskorjenjive) povijesne magle ne želi rastjerati suncem neke nove ideologije ili pod oblikom korektivne detitoizacije ponuditi iskošeni pa zato tobože objektivni paternalizirajući pogled Drugog (u ovom slučaju, Engleza). Upravo suprotno, radi se o tome da se ispiše jedna vrijedna i zanimljiva biografija koja neće polemizirati s već postojećim pokušajima prekrajanja prošlosti i pretvaranjem dotične u fetišiziranu sablast koja kruži u zrakopraznom prostoru nagomilanih frustracija i osobnih trauma koje danas u suvremenom svijetu ne pripadaju u područje historiografije, nego psihopatologije. Problem je očito u kontinuitetima, bolnoj točki tuzemne političke, društvene i književne historiografije; tu bolnu točku nazvao bih (prema poznatoj sintagmi s coitusom) historia interrupta: povijest isprekidana traumatičnim događajima tako da nikad ne može doći do svog vrhunca, tj. do užitka kojeg joj može priskrbiti jedino kontinuitet, pa makar i pomoću sučeljavanja s prethodnom normativnom društvenom paradigmom.

Američki san

Ridley nema problema s kontinuitetima — njemu je kao (britanskom) povjesničaru i osviještenom pripovjedaču ponajprije jasno da se oni relativno bezbolno mogu nadomjestiti uranjanjem u širi geopolitički aspekt, pri čemu se ne mora nužno upasti u suhoparnost sinkronijskog prikaza. Nažalost, ovdje nema prostora za detaljnu analizu Ridleyevih pisanih i usmenih povijesnih izvora, njegovih predilekcija ili prepričavanja sadržaja pojedinih poglavlja; sve to treba ostaviti onima kojima je povijest struka i primarni predmet bavljenja. Knjigu, međutim, treba preporučiti svakom zainteresiranom čitatelju. Osobno nisam fanatični maršalov štovatelj niti bih kao neki iskoristio kožu svinje za izražavanje političkih stavova. Isto tako, ne dijelim u cijelosti krležijanski patos spram dotičnog državnika, bez obzira na to što su njegove emfatički intonirane analize iskrene, đavolski proročanske i literarno neizmjerno sugestivne. Nisam ni ljubitelj pučke mudrosti i malograđanske nostalgije koja pod geslom Dok je bilo Tita, bilo je i šita balaševićevski cmizdri za propalom zemljom na čijem je čelu ostarjeli, ali i dalje naočit hedonist i playboy. Međutim, iz Ripleyeve se knjige na trenutke (je li to bila i namjera?) nadaje sasvim privlačna slika Tita kao tipičnog čovjeka od akcije, junaka koji je ostvario američki san, te se od svoje feudalne panonske potleušice vinuo do državničke mega-zvijezde. Upravo ovaj moment čini mi se presudan: za razliku od današnjih od ovaca do Mercedesa instant-karijera, Brozova su se potucanja po kazamatima Kraljevine Jugoslavije, kao i beskrajna vjera u vlastite mogućnosti te u političku doktrinu koju je slijedio, iskazali žilavom ustrajnošću i štovanja vrijednim utopijskim idealizmom. Iako je od hagiografije nedavno skliznuo prema jednoj sasvim solidnoj filmskoj komediji, čini se da bi Titu mnogo više pristajala uloga u akcijskom filmu ili pak špijunskom trileru s elementima melodrame. Bismo li u tom slučaju konačno mogli očekivati hepiend?

Tonči Valentić