Čast Europljana

Čast Europljana

Meni je očito lakše dobiti režiju u Vilniusu u kazalištu u kojem su radili i rade Nekrošius i Koršunovas nego kod nas. Ne znam zašto je to tako. S jedne strane me to rastužuje, s druge veseli

Jedna od najboljih predstava nedavno završenog Međunarodnog festivala malih scena u Rijeci svakako je Pet vrsta tišine Shelagh Stephenson, u režiji Larija Zappije i izvedbi riječkog HKD teatra koja je izuzetno promišljeno i dojmljivo progovorila o temi seksualnog zlostavljanja u obitelji. Tridesetčetverogodišnji redatelj Zappia, koji je uz HKD teatar od samih početaka kao umjetnički ravnatelj i kućni redatelj, usprkos odličnim predstavama koje su izašle ispod njegovog šinjela, spomenimo samo Beckettov U očekivanju Godota prije nekoliko godina, koja je po sudu mnogih jedna od najboljih predstava proteklog desetljeća, slabo je poznat u drugim kazališnim sredinama Lijepe naše. U sredini koja se olako odriče sposobnih i obrazovanih za račun poslušnih i vraćanju usluga talentiranih ljudi, ignoriranje Zappie nije ništa neobično. U vremenu kada mu ovdje ništa nisu nudili Zappia je završio magisterij režije u Kanadi, radio po Sloveniji, a u jesen odlazi u Litvansko nacionalno kazalište, jedno od najznačajnijih u Europi, raditi Europejce Howarda Barkera. Nakon toga možda ponovo odlazi u Kanadu. Što je dobio magisterijem, je li mu teoretsko znanje pomoglo u praksi i što će po drugi put raditi u Kanadi.

— Prije svega, to nije isključivo teoretski magisterij jer kombinira praktičan rad s teoretskim. Čovjek iz svakog studija dobije onoliko koliko u njega uloži, odnosno koliko uloži u sebe. Kanada je meni bila prostor za meditaciju, prostor koji sam mogao posvetiti samo sebi. Uz mogućnost intenzivnog praktičnog rada imao sam veći pristup informacijama i podacima o recentnim europskim tekstovima i teoriji nego ovdje. Koliko god smo geografski u Europi, mislim da smo strašno na margini i da teže dolazimo u doticaj s informacijama što se događa u europskom kazalištu negoli primjerice Kanađani. Kanada je meni bila jedno duhovno bogatstvo i ja se bavim mišlju da idem dalje. Ako se posloži financijska konstrukcija otišao bih u Kanadu doktorirati. Ja sam im ponudio istraživanje na temu kazališta Europe i Sjeverne Amerike i to bi bila moja doktorska disertacija. Iako bi me to na neko vrijeme odvuklo od prakse, mislim da bi mi proširilo neke druge vidike i usmjerilo prema jednom drugom obliku djelovanja, možda pedagoškom, jer mislim da je pedagoško djelovanje kod nas na još uvijek nezadovoljavajućim granama. Znate, čovjek mora stalno biti aktivan, mora stalno raditi na sebi, a to ne mogu ako ostanem ovdje i radim jednu predstavu godišnje.

No prije Kanade odlazite u Litvansko nacionalno kazalište, jedno od najznačajnih u Europi. Što ćete režirati?

— Da, meni je očito lakše dobiti režiju u Vilniusu u kazalištu u kojem su radili i rade Nekrošius i Koršunovas nego kod nas. Ne znam zašto je to tako. S jedne strane me rastužuje, s druge strane me veseli jer je velika čast raditi u takvom kazalištu. U Litvi ću raditi tekst Europejci Howarda Barkera, britanskog dramatičara koji nije pretjerano igran u Europi jer je vrlo zahtjevan i ozbiljan, jer je mučan i morbidan...

Dakle opet jedan mučan tekst poput Pet vrsta tišine. Je li to sklonost?

— Pa ne znam, ima redatelja koji u svojoj poetici imaju uzidanu neku injekciju optimizma, poput divnog Renea Medvešeka, a ima nas i onih koji ne mogu pobjeći od pomalo morbidnih tema, iako sam i ja radio komedije, evo Ionescova Ćelava pjevačica na repertoaru HKD-a je već sedmu godinu. Mislim da nasilje i mrak ponekad mogu više isprovocirati nego bezbrižni smijeh. U svakom slučaju volim tekstove koji na ozbiljan način tretiraju temu o kojoj govore a koji ipak pružaju prostora meni kao redatelju. Ne volim se baviti pukim postavljanjem tekstova.

O čemu govore Europejci?

— Oni govore o tom krasnom pojmu Europe, o opsadi Turaka koji su došli do pod zidine Beča, o trenucima kada se stvarala naša civilizacija. Barker je tu nemilosrdan i pokazuje da zapravo ti barbari, ti Turci za koje će i kraljica u jednom trenutku reći kako će oni u budućnosti samo čistiti austrijske ulice i biti lift-boyi, dakle da ti barbari imaju više digniteta i koda časti od nas Europejaca. On govori o nečemu što je i nama blisko, o stradanjima ljudi, o ratnom nasilju, s jedne strane ima dosta brutalnosti, no s druge strane ima ozbiljne želje da se propita što je to Europa. Mislim da su Litvanci prepoznali taj tekst, jer i oni kao i mi žele ići u europske integracije. Tako mislim da je to dobar komad, da vidimo gdje to stremimo.

Iako ste rekli da vam se ništa kod nas ne nudi, u jednom razgovoru za Vijenac ravnateljica drame HNK-a Zagreb, Snježana Banović, tvrdi da je dogovarala s vama režiju jedne predstave?

— Što se ponuda u Hrvatskoj tiče, ne mogu reći da ih nije bilo, problem je u tome što se nisu realizirale. Uvijek je dolazilo do nekakvog finala, gotovo se umakalo pero u tintu da se potpišu neki ugovori, ali uvijek se to raspadalo. Bili su tu dogovori s Reljom Bašićem i Teatrom u gostima, zatim s Mani Gotovac dok je još bila u ITD-u, a onda i s Darkom Lukićem, sadašnjim ravnateljem toga kazališta. U tim se pregovorima išlo dosta daleko, međutim se nije ništa realiziralo. Posljednja ponuda koja je stigla od Snježane Banović relativno je konkretna, zna se naslov, zna se datum, ali ja sam još uvijek pomalo praznovjeran.

Što bi radili u HNK-u?

Radio bi opet Barkera, njegov Dvorac. Volim Barkera jer piše zanimljivo, jer je provokativan i drzak, začudan i poetičan i mislim da je dobra podloga za jedno kazališno istraživanje. Za razliku od mnogih autora koji se u novije vrijeme pojavljuju pa nestanu, mislim da će Barker ostati kao zapamćen pisac.

Razgovarala Gordana Ostović