Blijedi odraz zbilje

Blijedi odraz zbilje

Popularna serija HTV-a devedesetih, Jel' me netko tražio?, bila je toliko napadana u medijima, te je čak i u svakodnevnom govoru ostala sinonim za porazno lošu kvalitetu domaćega televizijskog humora, da je nekoliko puta postala i temom okruglih stolova te iste televizije. Tada je koncept i finalni proizvod žestoko branila, a nekoliko puta i obranila tadašnja urednica zabavnog programa. O nekim predstavama na repertoaru zagrebačkih kazališta nikad se neće povesti okrugli stolovi, srećom ili nažalost. Srećom zato što bi to bio veći gubitak vremena od samih predstava, a nažalost zato što se ipak treba nadati da ih nitko ne bi branio, sudeći po umijeću svekolike artikulacije koju autori takvih predstava najbolje pokazuju samim predstavama.

Najnoviji primjer takve najjeftinije kazališne zabave komad je Mire Gavrana Vozači za sva vremena, pulsko-zagrebačka koprodukcija Istarskog narodnog kazališta i kazališta Komedija. U režiji Roberta Raponje, koji čini se sve češće pristaje na sve, zaigrali su Otokar Levaj, Željko Duvnjak i Zlatko Ožbolt u naslovnim ulogama, te Mirela Brekalo Popović, Vanja Lumezi (prije Ćirić), Veronika Durbešić i Nada Abrus. Iako je neke od njih lijepo ponovno vidjeti u poslu, kvazisatirična priča o šoferima koji mijenjaju ministre bez mijenjanja ćudi, takozvanim malim ljudima kojima velike spletke nisu strane, nije se trebala dogoditi.

Reagirajući na svakodnevlje, Gavran je napisao igrokaz za tri vozača, njihove obitelji i ostatak Hrvatske, očekujući vjerojatno da je u svom stvaralačkom zanosu rekao bobu bob, a popu pop. Tako je Hercegovcu dodijelio najpošteniji karakter, dok je Zagrepčanima pokazao kakvi su zapravo. Isto je tako pokazao kako mehanizmi vlasti jednako funkcioniraju nakon kao i prije čuvenog 3. siječnja, kao i to da se mali čovjek bez iznimke hvata na udicu igre vlasti i moći, i da ga, isto tako, mehanizmi te vlasti na kraju samelju. Zaista, to nikomu prije Mire Gavrana i Vozača za sva vremena nije palo na pamet.

Uz komad Vozači za sva vremena vjerojatno će se vezati odrednice kao pučki teatar, iako bi mnogo točnije bilo reći da je riječ o kazalištu malog rizika ocrtanom snimljenim magnetofonskim vrpcama, ucjenama, preljubima i aktualnopolitičkim žalcima. Istine koje on pokušava oživiti u kazalištu, ma kako realistično ono bilo, jednostavno ne mogu konkurirati dnevnom ili tjednom tisku, koji se ipak bavi realnim aferama. Zato su Vozači, koji happy end dosežu zapravo nepošteno zarađenim novcem, samo mutan i nezanimljiv kazališni odraz zbilje. A time se kazalište ne bi trebalo baviti, barem ne na ovakav način, u vrijeme kad smo i doslovne riječi najviše pozicioniranih ljudi u društvu mogli čitati u dijaloškom obliku, i to samo za desetak kuna. U prilogu, za iste novce, dolaze i kritička studija stručnjaka, kao i didaskalije, te psihološki profili protagonista.

Naravno, Gavran piše za one koji su desetak godina živjeli u slatkoj i jednostavnoj istini biranih, čitaj državnih elektronskih medija. Isti su mogli ostati kod kuće, jer će Vozači za sva vremena, ili nešto slično iz radionice Mire Gavrana, »najizvođenijeg hrvatskog dramatičara u devedesetima«, već doći na male ekrane. Kazališna se stepenica tog puta u ovom slučaju mogla i zaobići.

Igor Ružić