Vruće počelo

Perun se kristijanizirao u sv. Iliju (taj se, kao Božji prorok, nije mogao voziti ni u čemu što nije bilo ognjeno, vatreno — npr. kočija, jer »O, Bože, žeže tvoja riječ« te ja »vapim žarki ilinštak«, a to nije ništa drugo već vrući mjesec srpanj, kada je 20. po katoličkom kalendaru imendan tom svecu)

Lijepo su mi govorili: »Ne igraj se vatrom!« Mislila sam, samo ću malo pročačkati, neću dopustiti da se vatra razbukta. Ali da! Već i same riječi frcnule od iskre — oganj, vatra, plamen — izmiču kontroli. Može se čovjek peći na tihoj vatri, dolijevati ulje na vatru, može padati u vatru, sasuti vatru na koga, biti između dvije vatre, može mu sijevati vatra iz očiju, pogotovo ako je sam živa vatra, što nerijetko dovodi do toga da mu gori pod petama (jednostavno vatra mu je). Jedna se vatra strelovito proširila dolaskom Indijanaca »na ove prostore«. Winnetoua smo, naravno, zamišljali u američkoj preriji. Ondje ga je zacijelo zamišljao i njegov tvorac, Karl May, sjedeći s druge strane strogoga župnikovog zida u svom dvorištu u Radebeulu u Njemačkoj, u blizini Dresdena. U ono vrijeme dok su se još čitale knjige, svaki gutač Winnetoua (poput gutača vatre) znao je i davati i primati indijansku vatru (jedan »ratnik« zateže drugom kožu podlaktice u suprotnim smjerovima, pa tko dulje izdrži). Kao i u svakoj drugoj djelatnosti, i u ovoj je valjalo proći vatreno krštenje.

Nogomet mi očito nije prva sporedna stvar na svijetu kad mi na spomen tih vatrenih riječi nisu najprije pali na pamet naši skupocjeni nogometaši zvani vatreni. Prije njih sjetila sam se jednoga baleta, viđenog prije nekih 35 godina u Budimpešti. Bio je to Plamen Pariza Borisa Asafjeva (izvrstan balet, šteta što njegova autora Hrvatski opći leksikon uopće ne spominje), toliko izvrstan da njegove protagoniste Gabrielu Lakatos i Viktora Ronu pamtim i danas. Naravno, uz mnogo poznatiju Žar-pticu Igora Stravinskog.

Plameni jezici

Ognjem i mačem (ne samo Sienkiewiczevim) odvajkada su se osvajali teritoriji. Iza svake vojske ostajala bi spaljena zemlja, zemlja na ugaru (kuda vojska prođe, tu trava ne raste). Plameni jezici lizali su u povijesti mnoge istaknute muževe koji su svojim učenjem bili daleko ispred svoga vremena. Kao obično, moćnicima to nije išlo u glavu (ni u prilog), pa su ih za svaki slučaj pristavili na lomaču. Vatre nije bio pošteđen ni ženski rod — ne zbog prevelike pameti, nego zbog sumnje (sudaca) da su u njima sile nečastivoga pa — i opet, za svaki slučaj — na lomaču s njima! Te su »vještice« još i prošle kakav-takav sud, no one nesretnice udane u Indiji išle bi žive na lomaču samo zato što se ondje već pekao njihov pokojni muž.

Vrag nije dao mira ni Prometeju. On se jedne noći krišom popeo na Olimp, došao do svetoga ognjišta na kojem je gorjela vječna vatra, zgrabio jedan užareni ugarak i odnio vatru ljudima da se toliko ne pate, što je pak njega stajalo itekakvih muka s napasnim i opasnim orlom na planini Kavkazu, uz žubor hladne vode do koje nije mogao. Danas — ne doduše s Olimpa, nego iz Olimpije — svake četvrte godine prenosi se vječni plamen bez ikakvih žrtava u obliku olimpijske baklje na stadione gdje se održavaju sportska nadmetanja i ondje gori dok traju natjecanja. Užga ga sámo sunce, tj. konkavna leća koja skuplja sunčeve zrake.

Od ognja do vatre

Riječ vatra imaju mnogi slavenski jezici (ukrajinski, češki, poljski, slovački). Od neslavenskih imaju je rumunjski (vátrD), albanski (vatrb) i romski (vatro — u značenju ognjište, kućište). Sva je prilika da su je u hrvatski proširili vlaški pastiri, no prodoru riječi na zapad moglo je pripomoći tursko i romsko posredništvo, jer je tu (do 13. st.) u upotrebi starija riječ oganj. U novije vrijeme oganj se osjeća zastarjelicom, a imenica vatra preuzela je gotovo sva njegova značenja u neutralnoj upotrebi. No ni riječ vatra nije nikakva novotvorina. I ona ima duboke ie. korijene (at — oganj; perz. adhar (atur) — vatra, staroprus. vutris, lat. ater — crn od vatre ili dima s ognjišta). Tko se dima ne nadimi, taj se vatre ne nagrije.

Vatra gori plamenom. Plamen se definira kao pojava svjetla i topline koja nastaje izgaranjem plinova. On se obavija oko svoje žrtve i kao da ga svojim plamenim jezicima liže. Stsl. riječ plamy, plamene nastala je metatezom (premetanjem) od prasl. polmy, polmene. Plamen u korijenu ima i riječi paliti, planuti (polti=gorjeti), ie. pelh=gorjeti, biti vruć i pepeo.

Nebeska žerava

Značenjska polja vatre i ognja uvelike se preklapaju: element koji svijetli, grije i pali, pojava u paklu i čistilištu, pucanje iz oružja (vojna zapovijed), bolest (ognjica, ognjština, vrućica, vatruština), u prenesenom značenju velika ljubav (pa i požuda). Oganj je sveslavenska i ie. riječ: ognĚ, staroind. -agnis (božanstvo vatre Agni), lat. ignis. Kao i vatra i plamen (vatralj, plamenac), i oganj ima mnoge izvedenice (ognjište, ognjilo). No jedan njegov krak otišao je na mjesto gdje se bez ognja ne može — u kovačnicu. Riječ viganj (što znači kovačko ognjište) nastala je dodavanjem protetskoga v- korijenu ign. I nju su (kao riječ iz svoje domene, jer su Cigani vrsni znalci konja, pa onda i poslova oko konja — kovačije) lako potpomogle romske riječi vigna (ognjište) i vignja (kovačnica). Viganj nalazimo u hrvatskom i kao opću imenicu i kao toponim (na poluotoku Pelješcu) te u prezimenu Vignjević. Zanimljiv je taj Pelješac. Kao da je ispao starom Perunu (gromovniku, ognjeniku) iz torbe. Perun se kristijanizirao u sv. Iliju (taj se, kao Božji prorok, nije mogao voziti ni u čemu što nije bilo ognjeno, vatreno — npr. kočija, jer »O, Bože, žeže tvoja riječ« te ja »vapim žarki ilinštak«, a to nije ništa drugo već vrući mjesec srpanj, kada je 20. po katoličkom kalendaru imendan tom svecu). Motri sve ispod sebe s vrha najvišega brda. Njemu su pod nogama mjesta Viganj, Kućište, Nakovanj — kovačnica bez premca. A sunca — te nebeske žerave — ovdje nikada ne fali.

Žrtva paljenica

Za ovo što ću sada iznijeti imam tek naznake, no kako i sami etimolozi kažu da prvotno značenje te riječi nije poznato, vrijedi barem kao pretpostavka. Riječ je agnus, ja(g)nje, jaganjac (naravno, najpoznatiji je onaj Božji). Stcsl. agnb dalo je u hrv. ja(g)nje, jaganjac, češ. jehnĐ, rus. jagnënok. Prasl. agnb tvorba je na osnovi ie. ag(h)no, lat. agnus, grč. amnós. (U stsl. misi na Krku i danas se pjeva Aganče Boži.) Možda je sličnost samo zvukovna, no i božanstvo vatre Agni ima korijen -agn. Kako se upravo janje prinosilo vrlo često kao žrtva paljenica (u čast božanstva da bi se zadobila njegova milost), a korijen -agn, vidjeli smo, zajednički je i imenici oganj, možda bi tom neobuzdanom elementu i krotko janje moglo biti neki daleki (kooptirani, pečeni) rođak.

Vatra, oganj, plamen bacaju me od indoeuropskih do baltičkih korijena uzduž i poprijeko, tako da već pomalo padam u ognjicu, vrućicu, požar (još malo pa i strasti). Sveti Florijane, baci koje vjedro vode na mene i spasi me od plamenih jezika (bar do ukroćena oblika te goropadi u sljedećoj kolumni)!