Tragovi trpnje i lik autorice

Tragovi trpnje i lik autorice

U izložbenom prostoru Galerije umjetnina u Splitu publika ima priliku upoznati se sa uistinu zanimljivom serijom fotografija dubrovačke autorice Ane Opalić, naslovljenom Autoportreti

Iz biografskih crtica izdvojimo samo to da je Ana Opalić dobitnica nagrade Hrvatska fotografija 97 kao najbolja mlada fotografkinja.

Zanemarujući ovaj put problematiku pojavljivanja čina autoportretiranja te njegova značenja u povijesti likovnih umjetnosti, valjalo bi istaknuti prvu i vrlo čestu asocijaciju na spomen autoportret. To bi, svakako, bila mogućnost fizionomskog opisa portretiranoga (dakle, autora samoga), na osnovi kojega su, potom, moguća druga saznanja koja nam autor želi otkriti, odnosno poručiti.

Leđa autorice i crta horizonta

Naslov ciklusa Autoportreti, dakle, nameće ideju točne fizionomske identifikacije autorice. Ona ovdje, međutim, izostaje. Predstavljanja u smislu točnog opisa (osobito lica!) nema. Predstavljanje jest potpuno, ali je fizionomski opis djelomičan. Štoviše, na većini fotografija autorica nam okreće leđa ili stvara prostornu distancu dokumentirajući svoju prisutnost, ali nikako i svoj detaljan isključivo fizionomski portret. Distanca je ponegdje do te mjere velika, a lik autorice proporcionalno smanjen, da ga jedva uspijevamo detektirati u ambijentu prirode ili grada.

Upravo leđa autorice naspram crte horizonta, česta sugestija njezina odlaska, stvaranje prostorne distance, kratki odmori upućuju na rekonstrukciju više autorefleksivnog aspekta umjetnice. Taj aspekt posve je osoban, nesklon opširnoj naraciji, upravo takav kakav proizlazi iz fotografija. On postaje jasan u odnosu naspram ambijenta, ostaje nepromijenjen, identičan, iako izražen u različitim prostorima, međusobno, čak, vrlo udaljenima. To nipošto nije ambijent urbane vreve, nego puste vrištine, planinski obronci, hridine morske obale, uske kalete. Odsutnost drugih intenzivira odjek Anine prisustnosti u krajoliku, krajoliku uvijek posebnog karaktera. Akcija, tragove koje je moguće uočiti u ambijentu, svediva je pod naziv trpnja (pretrpljenost promjena!). Svratimo pogled na rijetko obrasle pustopoljine, ogoljele hridi, polomljene grane šuma ili skošenost izraslih vlati trave obronaka, i vidjet ćemo navedene tragove a između njih i lik autorice. Dakako da to bitno utječe na galerijski doživljaj ciklusa. Potom, čest motiv zamjetljiv na fotografijama jest uzmak; bilo doslovno fizički uzmak tijela u perspektivu staze i otvoreni prostor iza prijevoja brda, bilo uzmak pogleda onoga časa kada tijelo nalazi barijeru daljem napredovanju (primjerice na hridovitim obalama). Treba li tu spekulirati skrivenim značenjima ili naprotiv samo konstatirati atrakciju vrlo privlačnim pojavama u prirodi?

Crno-bijeli eksterijeri

Prateći niz izloženih fotografija osvještava se još jedna neobičnost. U slijedu crno-bijelih fotografija dvije su u boji, i one prikazuju unutrašnjost. Autorica tim načinom luči i podvlači iskustvo zajedničko svima — kretanje i boravak. Crno-bijeli eksterijeri i kolorirani interijer. Razbijanje svakodnevnih doživljaja na siguran-nesigurni, zaštićen-nezaštićeni. Namjerno pravim razliku u množini (napokon izložen je samo jedan unutarnji prostor!) kako bih naglasio vrlo ugodnu fikciju sigurnosti i zaštićenosti doma-boravka. Pozicioniranjem ispred odnosno iza kamere unutar istog kadra unutrašnjosti, Ana stvara ne sasvim ugodan ugođaj, ali u potpunosti afirmira igru prisutnosti i odsutnosti u ovoj seriji fotografija (kojoj dodajemo i mimikriju — savršenu uklopljenost unutar ambijenta).

U predgovoru izložbe Leonida Kovač svraća pozornost na konfrontaciju prirodnog (autoričina!) i kulturalnog (promatračeva!) prostora. Naime, za razliku od manje opterećena i neposrednijeg prirodnog space-offa zakrita rubom kadra naspram kojega autorica i bilježi svoje odnose, promatrač se nalazi u kulturalnom prostoru preuzimajući sve konzekvence te činjenice. Izloženo za njega postaje sasvim drugih konotacija, više refleksivnog, gotovo romantičarskog karaktera. Ustrajavajući neprestano na toj prostornoj dvojakosti, promatrač doslovno osvješćuje svoj kulturalni kontekst; obijeljene zidove prostora najprije Stare splitske bolnice, zatim Muzeja revolucije te napokon izložbenog prostora Galerije umjetnina, koji, pak, vidljivim instalacijama i tragovima friških prekopavanja, dobiva predznak egzistencijalnog, koji još jače naglašava mnogostruke doživljaje i u skladu s tim interpretacije različitih posjetitelja. Onima koji izložbu nisu vidjeli ionako je baš svejedno.

Dalibor Prančević