Tekst iznad glazbe

Tekst iznad glazbe

Nakon trideset pet godina sa zanimanjem je dočekano novo uprizorenje u Komediji pod redateljskim vodstvom Ozrena Prohića, dirigentskom palicom Veseljka Barešića, u scenografiji Darka Petrovića, koreografiji Ksenije Zec te kostimografiji Irene Sušac

U subotu 23. travnja Zagrebačko gradsko kazalište Komedija nakon trideset pet godina premijerno je izvelo operetu Mala Floramye Ive Tijardovića, jedno od najpopularnijih djela našega glazbenog kazališta.

Nakon Srećka Albinija i njegova legendarnog Baruna Trenka, koji se uspješno uključio u zahtjeve tadašnje europske operetne scene noseći glazbeni duh slavonske ravnice, proteći će više od dvadeset godina dok se s pojavom Ive Tijardovića hrvatska opereta nije definitivno i ravnopravno bečkoj, mađarskoj i francuskoj operetnoj tvorbi udomaćila u našem kazalištu. Zasluga je to ponajprije splitskoga skladatelja, nesuđenog arhitekta, kojeg je potpuno zaokupila glazba njegova kraja, puna melodioznosti i mediteranskog ugođaja, ali i magija glazbenog kazališta, kojem se Tijardović posvetio kao dirigent, skladatelj, libretist, scenograf, potvrđujući svestranost umjetničkog talenta. Od mladenačih dana, kada je uglazbio Kozarčeve stihove Milovo sam garave i plave, preko operete Pierrot Ilo, vodi put do dvije uspješnice, koje će u povijesti našeg popularnog glazbenog kazališta odigrati nezamjenjivu ulogu, Male Floramye i Splitskog akvarela, djela koja su obilježila drugo desetljeće prošlog stoljeća i ostala njegovim stvaralačkim testamentom. Pa iako je poslije pisao skladbe raznorodnih žanrova; od komornih djela, pjesama, zborskih skladbi, filmske glazbe, do opera Dimnjaci uz Jadran, Marko Polo i Dioklecijan (1969), Tijardović je svoja remek-djela ostvario dvjema operetama koje su nastale u Splitu, prvi put izvedene su u splitskom kazalištu, a isto tako proslavile su autora na svim pozornicama u našoj zemlji.

Kada je u sezoni 1925/26. Mala Floramye izvedena dvadeset šest puta u Splitu, a zatim 1929. u Hrvatskom narodnom kazalištu u režiji Aleksandra Biničkog s popularnim zagrebačkim operetnim ljubimcima Maricom Lubejevom i Milanom Šepecom, bilo je jasno da je i Zagreb poput Splita, poludio za raspjevanom mediteranskom razglednicom. U Zagrebu, osim obnova u Hrvatskome narodnome kazalištu 1934. i 1948, Floramye će prošetati pozornicama ne samo Hrvatske nego i Češke, Poljske, Austrije, Njemačke, sve do New Yorka i Buenos Airesa, a na koncertnim će nastupima naša svjetska primadona Zinka Kunc rado pjevati ariju Daleko m'e moj Split.

Zagrebačko kazalište Komedija premijerno je izvelo operetu 1956, a zatim obnovljeno 1960, 1962. i 1965. sa dvjesto šezdeset četiri izvedbe, u kojima su se kao redatelji pojavljivali Vlado Štefančić, Nando Roje i Slavko Midžor, a u naslovnim ulogama Mirjana Dančuo, Ruža Cvjetičanin, Melita Kunc i Nevenka Petković-Sobjeslavski (Suzette) te Đ ani Šegina, Marijan Kunšt, Slaven Smodlaka, Šime Mardešić (Mirko). Nakon trideset pet godina sa zanimanjem je dočekano novo uprizorenje u Komediji pod redateljskim vodstvom Ozrena Prohića, dirigentskom palicom Veseljka Barešića, u scenografiji Darka Petrovića, koreografiji Ksenije Zec te kostimografiji Irene Sušac.

Libretističke nevolje

I danas se s opravdanjem pitamo u čemu je tajna uspjeha Male Floramye, jedinstvena djela u našoj operetnoj literaturi? Najvjerojatnije u jednostavnosti ljupke, šlagerski intonirane glazbe u kojoj se isprepleću karnevalsko veselje s osjećajnom ljubavnom pjesmom, plesovi te duhovit i originalan tekst s odlično ocrtanim glavnim likovima. Možda je najuspješniji prvi čin, što se događa na splitskoj rivi u doba karnevala, gdje će Mirko tražiti i naći svoju malu Floramye, a scenom će u galeriji likova dominirati i ostarjeli mladić šjor Bepo, uvjeren u neodoljivost svoga šarma, najuspješniji lik operete.

U drugom je činu nešto sitnih libretističkih nevolja, nadomještenih izvrsnom glazbom, a u vojnoj bolnici malog francuskog mjesta kraj Marseillea, uz melankoličnu Suzette pojavit će se i komičan lik Miss Eveline Beautyflower, engleske bolničarke zaljubljene u šjor Bepa. U ovom činu nalazi se i najpopularnija Tijardovićeva melodija Daleko m'e biser mora nostalgična popijevka glavne junakinje, ganutljiv izraz ljubavi autora spram rodnoga grada.

Treći čin Male Floramye vraća nas ponovno u Split, sada onaj poratni. On je glazbeno i libretistički, dramaturški, najslabiji, ali kao i većini operetnih autora važan će biti efektan završetak s brojnim reminiscencijama i finalnom porukom Da nije ljubavi, ne bi svita bilo, koju će zapjevati Floramye i Mirko, a zatim i cijeli ansambl, prenoseći ljubavni zanos i ugođaj Mediterana, kojim ova opereta očarava već sedamdeset i pet godina slušatelje i gledatelje.

Novo uprizorenje Komedije i redateljsko viđenje Ozrena Prohića tragalo je za malo drukčijim viđenjem operete, koja nije samo pregršt melodija, arija, dueta, plesnih brojeva i ansambala nego i jasan dramaturški nacrt, glazbena komedija u kojoj su jednako vrijedni, pa čak i bitni govorni dijelovi koji nose jezičnu komiku i karakterizaciju lica.

Trosatno scensko događanje tako će ponekad u vještim glumačkim kreacijama Damira Lončara kao šjor Bepa i razigrane Dubravke Ostojić, pjevački i glumački dominantnih, naizgled učiniti da tekstualni dio postane čak dominantan glazbenom. Pomoći će tome i ostali članovi ansambla poput Ljube Zečevića (šjor File), Vida Baloga (šjor Dane), Vinka Kraljevića (Felicijo), Dražena Čučeka (pukovnik Markis Armand Monford), Mile Elegović-Balić (Marica) i uvjerljive Nevenke Petković-Sobjeslavski (šjora Petronila). Veseljko Barešić pomno je očitao Tijardovićevu partituru, baš kao i nositelji glavnih uloga. To su simpatična i scenski uvjerljiva Sandra Bagarić (Floramye) te lirski intoniran tenor Tvrtko Stipić (Mirko), koji potvrđuje dolazak mladih snaga što svježinom scenske pojavnosti daju šarm opereti.

Očekujemo da će zagrebačka publika hrliti u kaptolsku damu, tragajući za trenucima opuštanja i radosti, toliko potrebnim u našoj svakodnevici, kojima je Tijardovićevo glazbeno kazalište bogato ispunjeno.

Dalibor Paulik