Teatar ITD

Ono što je Zagrebačko dramsko kazalište bilo pedesetih, to je ITD bio šezdesetih i sedamdesetih godina: važna teatarska, kulturna i alternativna pojava

Nakon predstava u matičnim kazališnim kućama trčali smo u tada najmlađu kazališnu kuću — na scenu Studentskog centra, preimenovanu u vlastitu kraticu — u Teatar ITD, na noćne pokuse. Kao noćne glumačke ptice, ili privrženici najstarijega zanata, podavali smo i prodavali za male honorare svoja tijela, srce i dušu novim ulogama u rubnom teatru s entuzijazmom svojstvenim mladosti, ili glumi mladosti ponešto zrelijih glumaca, među koje sam i sâm pripadao, nastojeći probuditi u sebi preostalu esenciju glumačkog i biološkog elan vitala. Glumački sam se trošio da ne bih bio prerano potrošen u to doba šezdesetih, kada su sociolozi govorili da živimo sve više u sjeni uzora američkog konzumerizma, klanjajući se potrošačkom fetišu, te da se u tome može vidjeti da je homo consumens — pobijedio homo humanus (Arnold Künzli, Samoupravljanje u getu).

Dehumanizacija i otuđenje

Glasovi o potrošačkom društvu, o podjeli na proizvođače i potrošače, čuli su se u nas sve više, govorilo se o kulturi kao potrošnji i o otporima svođenju kulture na potrošnju. Sve se više govorilo o dehumanizaciji, otuđenju... Sjećam se prizora na ulici. Skupilo se dosta ljudi, svjedoka sudara automobila i starčića na biciklu, koji je pao na haubu automobila i glavom razbio šajbu. Starčiću je bilo okrvavljeno lice, podigao se s asfalta, uzeo odbačeni bicikl i šepajući se iskrao s mjesta događaja. Nitko nije zapazio njegov odlazak i krvavu glavu, svi okupljeni zurili su u razbijeno staklo... Pomislio sam: u teatru je najčešće riječ o razbijenoj ljudskoj glavi, koja sudeći po opisanom prizoru vrijedi manje od razbijena stakla na automobilu. Godinu nakon toga uličnog prizora i sâm sam u ulozi Mockinpotta (Patnje gospodina Mockinpotta Petera Weissa) imao problema s glavom. Lječnici specijalisti operirali su, raskopali, Mockinpottovu glavu, izvadili iz nje nepotrebne ljudske vijuge te je preparirali i uravnotežili da bi bila podobna za normalan život.

Zagriženi humanisti tvrdili su da je kazalište posljednja oaza humanizma. ITD se doimalo kao mala kazališna oaza na malom prostoru Studentskog centra, na rubu kazališnog života i kazališnih institucija, problematizirajući suvremenost, dramu egzistencije suvremenoga čovjeka na nespektakularan način, bez teatralizacije, bez velike glumačke geste, bez maske, u jednostavnosti izraza i intimi suodnosa. Nastojalo je vratiti dostojanstvo riječi i jednostavnost pozornici. Ponekad su ITD opisivali i kao teatar ideja. Bilo je i mrtvih predstava, golih ideja odjevenih u glumačke kostime, promašaja koji nisu imali tragične posljedice za teatar ni zlurada kolegijalna ogovaranja kao u institucionalnim kazalištima, Gavelli i Hrvatskom narodnom kazalištu, jer su živim repertoarom, mladenačkom energijom i prema načelu Nade, s vedrinom i opuštenošću brzo bili ispraćeni u zaborav, dosljedno svome imenu: I tako dalje. Tako je trima scenama teatra defilirala osmišljena, čvrsta povorka suvremenih autora u pratnji brojnih glumaca, među kojima su i mladi glumci dobili svoju šansu: Valery, Sartre, Ionesco, Genet, Queneau, Vauthier, Handke, Grass, Stoppard, Beckett, Babelj, Clodel, Camus. Njima su se pridružili i hrvatski autori koji su se prvi put pojavili na sceni: Šoljan, Novak, Brešan, čiji je Hamlet u Mrduši Donjoj dugo čamio u institucionalnim kazališnim ladicama. Upravo zahvaljujući ITD-u Brešanov Hamlet ugledao je svjetlo pozornice, i zauzevši svojim političkim diskursom ideologijsku optužbu pa i neuspjeli pokušaj cenzure ili autocenzure. Nakon devet godina pridružio im se i Bužimski s Gospodarom sjena. Zanimljivo je da je među itedeovskim autorima bilo i onih koji su pripadali inteligenciji što je duh i apsurd pretpostavljala naciji, kako kaže De Gaulle u razgovoru sa svojim ministrom, degolistom Andréom Malrauxom (Hrastovi koji obaraju André Malraux).

S figom u džepu

Sve je ipak završilo svibanjskim događanjima 1968. De Gaulle je netrpeljivost i mržnju inteligencije i vlasti htio pomiriti na retoričko ciničan način: »... Ljudima koji se međusobno ne trpe zato što se ne poznaju ponudite isti janjeći but, i to ih pretvara u jaganjce«. Kazalište ITD, čija se publika uglavnom sastojala od studenata, neetabliranih mladih ljudi i onih koji su se smatrali inteligencijom — desnom i lijevom i s figom u džepu, igralo je prikrivenu opozicijsku ulogu prema aktualnoj vlasti — birokraciji i birokratiziranom samoupravljanju te institucionalnom kazališnom rasporedu na čelu s Hrvatskim narodnim kazalištem, što ga je činilo privlačnim i zanimljivim i izvan estetskih, umjetničkih razloga. Sa svojim drukčijim, novim kazališnim ustrojstvom, bez vlastitoga glumačkog ansambla i kućnih redatelja, bio je oslobođen kućnog reda, propisane, nametnute stege, disciplinskih mjera, nezadovoljnih glumaca bez uloga, samoupravnih sastančenja, kućnih intriga, nije podlijegao ourizaciji ni samoupravljanju.

U Hrvatskom narodnom kazalištu zahvaljujući sve većem i bržem napredovanju samoupravljanja glumac nije bio samo glumac, on je bio i udruženi glumački radnik, odnosno, kao složeni udruženi glumački radnik složene organizacije udruženog rada Hrvatskoga narodnog kazališta (SOUR) — bio je sourac, a kao član drame Hrvatskog narodnog kazališta (OOUR) — ourac. Tako je glumac bio SOUR-ov ourac ili OOUR-ov sourac. Osim toga, ako je i bio glumački Janus, jednim licem u Gavelli ili u HNK-u, a drugim u ITD-u, osjećao se slobodnijim, raspolažući svojom odlukom u slobodnom vremenu. A nije bio ni fantomski glumac, tjelesno odsutan na pokusima zbog istodobne zauzetosti u drugim medijima, a prisutan samo kao duh ili fantom. ITD je bio i okružen multimedijalnim, multikulturalnim akcijama (časopis »Razlog«, kino predstave, izložbe, tribine, dizajn), što je utjecalo na vitalnost teatra. Oko ITD-a sve je vrvjelo od studenata, kao u košnici.

Bez maske i perike

Za svakodnevnih susreta s masom mladih prolaznika prije pokusa i nakon predstave pomislio sam na Krležinu ironičnu rečenicu: »U masi smrdi, ali je toplo.« Nešto od te topline i otkačenosti ulijevalo se i u ITD-ove predstave. U dvorištu Studentskog centra prisustvovao sam kao gledatelj šezdesetosmaškom studentskom mitingu, kada su aktivni studenti i profesori pozivali studente da izađu na ulicu, a drugi ih zaustavljali, da »ne srljaju kao guske u maglu«. Bio je to ublaženi odraz studentske revolucije u svijetu i studentskog pokreta u Beogradu. Danas, tridesetak godina poslije, ITD je pusti otok bez plesnjaka, kinoprestava, bez multimedija; nakon predstave možete susresti samo poneku sjenu od prolaznika u polumraku.

Ono što je Zagrebačko dramsko kazalište bilo pedesetih, to je ITD bio šezdesetih i sedamdesetih godina: važna teatarska, kulturna i alternativna pojava. ITD je bio alternativa hrvatskim kazalištima poluinstitucionalnom kazališnom organizacijom, čvrstim i zaokruženim repertoarom, kritičkim političkim diskursom Brešanove Mrduše, Novakovih Mirisa, zlata i tamjana, Šoljanove Dioklecijanove palače, suvremenim egzistencijalnim temama, igrom glumačke osobnosti, bez maske, nasenkita, perike, umjetnih trbuha-vatona. Bez redateljskih ekshibicija i mistifikacija te scenografskog blistavila, stvarajući kazalište i u nekazališnom prostoru: u okrugloj dvorani, u crnoj dvorani — dvorani za sastanke, istražujući prostor igre, autorovu riječ, stvarajući vlastitu publiku, Teatar ITD prethodio je u nas rađanju teatra grupe šezdesetih i sedamdesetih godina u svijetu. Bila je to pobuna protiv konvencionalnog kazališta i pokušaj obnove teatra, a istodobno pobuna protiv establišmenta što se očitovala u šarenilu bedževa-parola: Make Love Not War, Gaće dolje, Hodaj gol... I tako dalje...