Tajna Northova uspjeha

Tajna Northova uspjeha

Dvije godine nakon smrti skladatelja Alexa Northa, godine 1993, ponovno je objavljen soundtrack Tramvaj zvan čežnja, prva filmska partitura koja je raskinula s tradicijom romantizma i pristupila filmskoj glazbi iz sasvim drukčije perspektive. Time je ujedno partitura Tramvaja zvanog čežnja prvi put objavljena u cijelosti, jer je paralelno s filmom izdana samo kratka orkestralna suita.

Markantna izvedba National Philharmonic Orchestra pod impresivnim dirigentskim vodstvom Jerryja Goldsmitha potvrđuje genijalnost skladateljeva pristupa, čija je osnovica jazz. No jazz, koji po sebi nosi improvizacijske karakteristike (jazz je, usput budi rečeno, nastao u New Orleansu, a New Orleans je i mjesto filmske radnje), trebalo je ukrotiti i učiniti funkcionalnim u filmu. Alex North postigao je to pišući simfonijski, stvarajući niz tema i formalno se ravnajući prema filmu. Rezultat je bio bogat tematski rad u neobičnoj glazbenoj okolini, koju je skladatelj povremeno zgušnjavao u glazbu suvremenih obilježja tada aktualna glazbenog ekspresionizma, a povremeno razrjeđivao u ženski nježnu i nerijetko zavodljivu glazbu. Teško je objasniti što je North učinio da njegova glazba tako dobro funkcionira (slušanjem CD-a gotovo se može pratiti filmski sadržaj), a da se istodobno uspio otrgnuti od tradicije klasičnog načina pisanja filmske glazbe. Njegova je glazba lijena i hirovita, zaljubljena i gruba, lijepa i beznadno očajna poput bivše ljepotice Blanche. Hladno i vruće, prevelika emocionalnost i tupa bezosjećajnost, zavodljivost i nevinost jednako se isprepleću u filmu kao i u glazbi Alexa Northa.

Čini se da Northova tajna ipak leži u sposobnosti da piše filmsku glazbu koja raspoloženja ne mijenja rezom (kao što imamo prilike čuti kod klasičnih filmskih skladatelja poput Maxa Steinera), nego postupkom prelijevanja: jedno se raspoloženje neopazice pretače u drugo. Tijekom prelijevanja jazz od agresivna postaje nježan, iz homofonije ulazi u polifoniju, a svi ti izleti u suvremeno, tradicionalno, romantično i dječje naivno doimaju se (upravo zato što je prelijevanjem izbjegnut princip montaže glazbenih blokova) sasvim logičnim. Maštovit tematski rad stvara dojam sveprisutnosti likova i zbivanja, a gusta instrumentacija s prevlašću puhača (ali i glasovira solo, a povremeno i gudača) potvrđuje dojam slojevite glazbene teksture, koja zaslužuje biti proglašena jednom od najboljih filmskih glazbi svih vremena.

Irena Paulus