Sve su žene važne

Sve su žene važne

U Grčevića, čini mi se, najbitniji je faktor volumena i prostora, čvrstoće i sređenosti, po čemu može biti klasičan. Antiklasičan je međutim izbor njegovih motiva. U njega nema mnogo savršenih ljepotica, odveć konvencionalno skladnih i banalno ljupkih modela

Govoriti o mapama Mladena Grčevića koje, pod zajedničkim naslovom Optička sjećanja, obuhvaćaju ciklus od osam monografskih djela o umjetnosti i životu na širokim prostranstvima svijeta, znači ući u dimenziju vremeplova, ali i podsjetiti na temeljnu dimenziju fotografije, koja je, prema riječina Susan Sontag, melankolična i sjetna umjetnost. Po njoj je sve što je pokazano na fotografiji već prošlo, a ljudi, o kojima je najčešće i riječ, nisu više među nama.

Od dvije najnovije mape iz ciklusa, koje upravo predstavljamo, jedna je na stanovit način svjedočenje o poznatim ljudima i o prošlim vremenima s kojima smo nostalgično vezani. Pod naslovom Lica i scene fotograf-umjetnik Mladen Grčević prikazuje u svojim kadrovima niz glumačkih portreta, ali i nekoliko odabranih scenskih prizora što su ih ostvarili drugi umjetnici, umjetnici glume, scenografije, slikari i režiseri. Žene svijeta su drugi oblik zanimanja istog autora, zanimanja za prostore koji su nam daleko, za lica koja su nam nepoznata, za situacije koje su, moglo bi se reći, uzete izravno iz života, a ne više ukradene iz umjetnosti.

Svojstvo skulpturalnoga

Rečeno je da je Mladen Grčević klasik hrvatske fotografije, a dodao bih da je po duhu možda i najklasičniji od svih naših fotografa. Klasičan po osobnom shvaćanju objekta, predmeta svog istraživanja, predmeta svog gledanja — klasičan u kompoziciji i u konstrukciji prostora. A budući da fotografija ima više mogućnosti izražavanja i svjedočenja, više mogućnosti bilježenja zbilje, Mladen Grčević nagonski je odabrao metodu po kojoj trenutačno biva najodređenije predstavljeno kao trajno. Instiktivnim reakcijama on zapravo najčešće hvata odabrani objekt, ali objekt koji je već u najboljem svjetlu i u trenutku koji najviše karakterizira njegove vrijednosti. Grčevićev kadar uvijek je komponiran spontano i trenutačno, nenamješteno i opušteno, a kompozicija mu je, kad pogledamo radove, često gotovo renesansna. Meni se čini da mnogi njegovi likovi, osobito u Ženama svijeta, imaju svojstvo skulpturalnoga pristupa. Renesansa je antropomorfna i bavila se humaniziranjem univerzuma, svođenjem svijeta na ljudsku mjeru i proporcije, no mislim da je renesansa najviše rekla o čovjeku kao volumenu, gledajući tijelo kao kip i kad se slikarski izražavala. Kao što je za renesansu čovjek središte svijeta, tako je on i u središtu interesa Mladena Grčevića, posebno u ovoj mapi. Naglašena plastičnost i trodimenzionalnost, zahvaljujući istančanoj igri svjetla i sjene, daje dojam čvrstih volumena i masa, modelira oblike u prostoru, računa na učinak haptičnosti, gotovo taktilnosti.

Simetrija

Druga renesansna komponenta u tom ciklusu stanovita je centričnost. Ona nije mehanička, dakako, ali upravo izbor trenutka, izbor stajališta, izbor gesta, odgovara na neki način građenju piramidalnosti i slaganju analognih dijelova. U središtu kompozicije uvijek je čovjek — ovdje je to žena, dakako — u dinamičnoj ravnoteži s drugim elementima slike, sa suputnicima ili suputnicama s kojima najčešće komunicira. Primjerice, na prizoru iz Rio de Janiera (1971) okomiti stup po sredini slike dijeli (ili možda spaja?) dvije tamnopute žene koje su na nj naslonjene leđima. Dvije životne dobi, dvije sudbine, gotovo bismo mogli reći dva svijeta, tako blizu, a tako daleko. Nasuprot njima, na slici iz New Yorka (1974) dvije su tamnopute žene, vjerojatno intelektualke slične životne dobi, gestom i izrazom lica razvile suptilnu igru znatnih afiniteta i dobrodošlih malih razlika.

U slučaju fotografije iz Zagreba (1970), dama u prvom planu sjedi između dvije, gotovo simetrično postavljene i zrcalno okrenute bijele pudlice, dok u pozadini tri mladića figuriraju kao komplementarna grupa u kompoziciji.

Odnos 2:3 između pet predstavljenih likova izvanredno je ostvaren na snimci iz Madrasa (1955), konkretiziran kao istodobno naznačivanje i pretapanje prednjeg i stražnjeg plana.

Dvije fotografije iz Kenije (1976) zanimljiv su primjer postava triju likova u jedinstveni prostor. I u jednom i u drugom slučaju središnja figura izrazito dominira, a dvije preostale, pretežno dječje figure, fungiraju poput združenih polovica njezina volumena. Zanimljivo je da se lica predstavljenih figura križaju u raznim pravcima, a smjerovi njihovih pogleda kao da zatvaraju gustu mrežu. Nije slučajno što je jedna od tih kenijskih kompozicija iskorištena za omotnicu izdanja, jer je osobito klasična u trokutnosti obrisa, u čistoći i u reduktivnosti sugeriranih oblina.

Volumen i prostor

Prostorna situacija uhvaćena u San Franciscu (1975) prikazuje široko i visoko predvorje nekog hotela, ali je kadar organiziran oko središnjeg klupka nekoga perforiranog geometrizirajućeg mobila. Njegova sfernost i cikličnost kao da se reflektira u koncentričnom rasporedu podnih kockica, a njegova prozračnost i žičanost odjekuje u ovalnim okvirima harfe na kojoj svira protagonistica prizora. Njezin volumen usklađen je sa sinusoidama popločenja, glazbala i »apstraktnog« geometrijskog tijela, tog virovitog i uzvitlanog središta kompozicije. Težiti klasičnomu, biti klasicist u fotografiji moglo bi izgledati anakrono, no mislim da ovdje to nikako nije slučaj. Postoje različite tendencije i različite poetike kojima se fotografija približava svijetu. Neki teže izrazitoj prolaznosti, pa stvaraju pomaknute, futuristički simultane mutne slike kako bi u kadar unijeli faktor vremena. U Grčevića, čini mi se, najbitniji je faktor volumena i prostora, čvrstoće i sređenosti, po čemu može biti klasičan. Antiklasičan je međutim izbor njegovih motiva. Kod njega nema mnogo savršenih ljepotica, odveć konvencionalno skladnih i banalno ljupkih modela. Naglašen je element neposrednog življenja, element rasnih, dobnih i tipoloških razlika. Sve su odabrane žene ekspresivne, sve su podjednako važne. Nijedna od njih ne razmeće se gracioznošću i ljepotnošću. Antiklasična je u Grčevića i neosporna ljubav za druge, izvaneuropske i egzotične nam kulture. Moderna je umjetnost zapravo startala kad se odrekla fiksirane baštine Grčke i Rima, a okrenula se primitivnim, iskonskim, nemimetičkim iskustvima, konkretnoj afričkoj skulpturi. Poznat je slučaj Picassa i njegove asimilacije Benina, ali i drugih umjetnika dvadesetog stoljeća koji su bitno proširili raspone naših morfoloških interesa. Eto, Mladen Grčević rado je i nužno otišao i u daleki svijet, da bi mogao svjedočiti općeljudsko pobratimstvo u svemiru.

Psihološka karakterizacija

Još nešto mi se u njegovu pristupu čini vrlo svojstvenim, a to je često naglašavana portretnost, traženje psihološke karakterizacije u fizionomijama. Grčević objektu pristupa izravno, hvata ga bez poziranja, reklo bi se čak da na neki način grabi povlaštene trenutke, krade duh likova koji pripadaju civilizacijama i kulturama gdje uzeti sliku, snimiti odraz s lica, znači gotovo ukrasti osobnost, ukrasti dušu. Neću reći da naš fotograf zlorabi mogućnosti svog aparata, ali svakako uspijeva fiksirati žive ljude i neposredne trenutke koji svjedoče vitalističku, biofilnu poetiku. Kompozicija je u Grčevića često i nehoteć unaprijed zadana, implicirana, kao da mu je nagonski dana već onda kad izabire kadar i trenutak okidanja, koji nije obični, svakidašnji časak nego kao da je predviđen za dugo trajanje — trenutak za vječnost.

Ne bi trebalo zanemariti još jedno svojstvo fotografje u ovoj mapi, a to je humanistički intimizam, osobito vidljiv u radovima iz relativno davna vremena ranih pedesetih godina. To je bilo fotografsko razdoblje koje je kulminiralo slavnom izložbom Porodica čovjeka. Mnoge od Grčevićevih fotografija što su u zemljama južne Azije nastajale istodobno s tom izložbom (dakle 1955), mogle su biti ravnopravno predstavljene na kakvoj svjetskoj reprezentaciji. Mnoge od njih doista su uskoro i bile publicirane te zastupljene na svim svjetskim izložbama hamburškoga časopisa »Stern« diljem svijeta.

Meni se čini da je to lijepa potvrda zrelosti autora, a istovremeno i zrelosti jedne kulture, koja je znala ravnopravno participirati u univerzalnim tokovima. Dakle, predstavljanje ovih dviju mapa, od kojih je jedna lokalna i kronološki ograničena, a druga kozmopolitska i vremenski široko razuđena, znači svojevrsnu pohvalu raznovrsnim mogućnostima i kreativnom potencijalu umjetničkog fotografa Mladena Grčevića.

Tonko Maroević