Suton u slikarevu oku

Suton u slikarevu oku

Modrićeve slike satkane od komadića mozaika sadrže bogatu skalu živih, ali prigušenih boja, koje su slojevito, oskudnim potezom, nanesene na platno pa se doimlju kao prah pastela, a ne glatki akrilici

Kad slika nosi naslov Kad je gledam fućka mi se ili Davorki je zima ili Večeras ću zaspat sa radosnom psovkom ili Spati mi se neće..., tada to dosta kazuje o autoru. Kako na slici nema nikakve figuracije koja bi mogla vizualizirati i potvrditi naziv, neosporno je da potpisnika krasi stanovito duhovno i pjesničko bogatstvo. Uobičajeno je (ali ne i pravilo) da slika s naslovom ima neku vezu, možda tajnu, u koju je upućen samo autor. Na gledaocima ostaje da pokušaju razriješiti tu vezu i to je često jedna od čarobnijih ravnina u odnosu slika — gledalac —slika. U Igora Modrića naslov je često poetska ilustracija stanja, vremena, zbivanja, okolnosti u kojima je slika nastajala. To je zavodljiva natuknica koja bi trebala plodonosno usmjeriti promatračev tok svijesti da se on naposljetku poklopi sa slikarevim idejama. Te duhovite sintagme ispisane olovkom na zidu ispod slike doimlju se kao ulomci iz intimnog slikareva dnevnika koji govore o okolnostima, o atmosferama u kojima su djela nastajala.

Slikarstvo kao svakodnevica

Od svojih profesora, Ferdinanda Kulmera, a osobito Raula Goldonija, Modrić je naslijedio, zapamtio, da slikarstvo, umjetnost, nije trag kratkotrajna nadahnuća, nego ozbiljan i naporan svakodnevni rad koji će kad-tad iznjedriti kvalitetno umjetničko djelo. Slikarstvo nije iznenadna ideja koja pada s neba i istoga trena mora biti zabilježena. Svakodnevni višesatni boravak u atelijeru za Modrića je potreba, ugodna obaveza, navika, odnos prema radu, način života. On više vjeruje u studiozni svakodnevni rad, u stalnu uronjenost u magmu slikarskoga djela nego u nadahnuća o kojima neki toliko vole govoriti. Nadahnuće je u prvom redu posljedica marljiva rada. Uz tjednu satnicu provedenu u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna gdje predaje crtanje i slikanje upućujući mlade u čarobne prostore koji nastaju linijom i pigmentom, Modrić svoj život zaokružuje stalnim radom u atelijeru. Kada uđe u svoj radni prostor, moguće su sve čarolije, a čuda imaginacije postaju svakodnevica.

Ciklus koji izlaže na devetoj samostalnoj izložbi (Salon Izidor Kršnjavi, Škola primijenjene umjetnosti i dizajna, Zagreb, 8-18. svibnja 2001) nastao je u posljednje dvije godine. Riječ je o slikarstvu prostora. U ekranu svake slike otvara se prostranstvo koje postoji samo u slikarevu oku, koje je lice njegove slike. To je gotovo monokromna površina koja kromatskim određenjem intonira atmosferu slike, a raznobojnim poligonalnim površinama definira njezine unutarnje razmjere. U slici nema znakova života ako se život označuje čovjekovom prisutnošću. Ona je međutim živa kao dokument čovjekove intervencije i njegovih snova.

Senzibilitet za boje

Slikarev prostor iskazuje se bogatstvom četvrtastih većih i manjih formi koje se odnose međusobno, poniru jedna u drugu, kreću se u dvodimenzionalnu prostoru slike, rasplinjuju se ili zgušnjavaju do mrlje, točke. Ti su oblici definirani posnim, koloristički izražajnim namazom, zamućena obrisa, u blagu sfumatu. Nameću se čas kao zakrpe, čas kao rupe, ali neprestano u kretanju, naprijed-natrag, sugerirajući zajedno s okolnim koloritom neprekidno gibanje u prostoru. Na tim površinama dominira sfumato. U slikarevu oku neprestano zalazi sunce koje ne postoji ni na jednoj njegovoj slici. Modrić nije slikar zbilje, nego njezinih dramatičnih posljedica. On posjeduje izraziti senzibilitet za boje. Njegove slike satkane od komadića mozaika sadrže bogatu skalu živih, ali prigušenih boja, koje su slojevito, oskudnim potezom, nanesene na platno pa se doimlju kao prah pastela, a ne glatki akrilici. Dilema prestaje ondje gdje je potez zamijenila točka, kao trenutni sraz površine slike i brza dodira kista. Mnoštvo samostalnih točkica samo je eksperiment, pokušaj dalje razrade površine, boje i, na kraju — forme. Modrićev divizionizam ne zadire u dubinu slike. On ga gradi samo na površini, ispod koje se krije onaj isti mozaik koji tvori čarobni svijet vlastitih slikarskih istraživanja, toliko topao da smo na otvaranju njegove izložbe poželjeli na trenutak biti dio njegova ozračja.

Paulina Granec