Stari vrag na novom pladnju

Stari vrag na novom pladnju

Peter Mlakar, Uvod u Boga, Arkzin 2000, prijevod Metka Jelenc

Onaj koji vas pokuša uvjeriti u to kako će vam na luđačkom partyju ispeći vraga kao kozlića na božjem ražnju, ili je naprosto bolestan čovjek, ili je neki strašno zabavan televizijski propovjednik. Peter Mlakar, slovenski filozof, predavač i propovjednik na državnoj slovenskoj televiziji te idejni začetnik brojnih projekata Neue Slowenische Kunsta jest nedvojbeno i jedno i drugo. Ako mislite da se neslano šalimo, onda slobodno zavirite u njegovu knjižicu Uvod u Boga, što ju je u nas izdao Arkzin, i na vlastite se oči uvjerite u ispravnost rečenoga, čitajući nimalo bezazlene retke: »...dajemo vam ljubav pa i onda ako vam donosimo bolest...«, »...da bismo iskusili užitak, moramo na sebe preuzeti nesreću. Ali ne vaš blef, već pakao u kojem molite za smrt, ali niste uslišani...«

Bojiš li se i ti strašila-šeprtlje

Dijagnoza o Mlakarovoj bolesti, dakako, narativni je trik. I odnosi se na njegovu konceptualističku pozu kojom je sve ove godine nastojao na koncertima Laibacha izazvati sveopću sablazan, pročišćenje ili pak neku finiju elevaciju u visinske sfere apsolutnog duha. No i pored silne duhovne pretenzije, Uvod u Boga samo je izuzetno zabavno napisano štivo. I protiv autorove volje, usudimo se primijetiti. Da budemo precizniji: Mlakarove su prodike, govori i disertacije što ih je sakupio na jednome mjestu, otjelovljenje onog rijetko lucidnog uma kakvog bismo zacijelo sreli u filmskim komedijama Edyja Murphyja, samo kad bi njegove uloge zahtijevale kvocijent inteligencije veći od 140. I upravo ovdje otkrivamo kratak spoj koji je bitan za razumijevanje odnosa između Mlakara i njegovih današnjih slušatelja; spoj koji je možda važniji i od sveg Mlakarova deklarativnog prosvjetiteljskog poslanja. Da se razumijemo: knjižica Uvod u Boga prvorazredno je literarno štivo. Ali ono koje u prvom redu potvrđuje Lacanovu tezu da bit komunikacije leži u uspješnom nerazumijevanju. Što će reći da je Mlakar, baš kao i većina drugih pop ikona današnjice (od Kylie Minogue pa do Mahira Cagrija), zanimljiv samo po tome što je vic kojemu se smiju svi njegovi fanovi. Kad u pompoznim tiradama nastoji biti strog učitelj i nepopustljiv trener, ili kad bi htio ljude poučiti šibom ne vidi, ili se barem pravi da ne vidi, kako njegove lajbahovske govore prati ionako pripitomljena publika. Ona koju i ne treba posebno pripitomljavati. U jednom trenutku to i sam priznaje tvrdeći da ni fašizam više nema pravoga zla i da je obična šuplja poza koju odmah prepoznajemo. Odmah iza toga zapada u stanje komičnog egzorcizma govoreći da su današnji negatori istine sve odreda strašila-šeprtlje. Pa gdje su onda ti divni monstrumi koje bi njegov kvalitetni totalitarizam trebao savladati? Na svu sreću Mlakar i ne sluti koliko je zabavan kad recimo piše da slast ljubavi... preobražava smrt u ono što je esencija bledskih kremšnita, ili kad je u mozgovnoj spermi zadovoljstvo potpuno. I tako od strašila-šeprtlje i ne očekujući dobivamo vrhunskog komičara. Zapitajmo se na trenutak što se u toj transformaciji u međuvremenu dogodilo.

Ako su nam se nekad i pri samoj pomisli na odlazak na kocert, ili predstavu NSK-a od straha i strahopoštovanja tresle gaće, danas u doba mrežne devize Dosjea X — FEAR IS THE ONLY LINK — to više nije slučaj. U ovo doba posttotalitarnih ideologija i sam se strah sveo na neku vrstu marketinške halucinacije. Tako sve više stječemo dojam da je i NSK-ove djelatne premise itekako neutralizirao neumitni hod vremena. Nekadašnja je lajbahovska analnost, osim toga, bila primjerenija drugačijem obliku ideološkog kondicioniranja nego što je to današnje. Da je to doista tako svjedoče i primjeri u kojima današnji Mlakarov cut and paste hegelijanizam graniči s banalnošću. Posebice kad za NATO izjavljuje da je osjetilno blistanje ideje, a građanima Sarajeva poručuje da poslije svega što su pretrpjeli imaju pravo na atomsku bombu!? Ma kužimo mi koncept. Nismo idioti. Znamo da hoće biti totalitarniji od totalitarizma, papskiji od pape, ili agresivniji od agresora, no nas bi puno više zanimao neki učinkovitiji uvid u operativne sisteme današnjih mehanizama vladanja. Kako to radi najnovije ideološko snimanje, tehnološki nadzor ili lukavo navikavanje potrošačkog oka na tehnologije procurile iz vojnih laboratorija (i bez da se trenira neka rigidna strogoća), više bi nas interesiralo od tako velikih i svevremenih tema kojima se danas bave i Mlakar i Laibach.

Ipak, momcima treba odati priznanje za minuli rad. Jer u ona su vremena prohujaloga mraka mladi ročnici itekako znali zaglaviti na informativnom razgovoru samo stoga što su u vojničkim ormarićima posjedovali pamflete Laibacha. Starješinski je kadar JNA strepio od NSK-a. Njima su se pri pomisli na sjajno izdizajnirane umjetničke manifeste Laibacha bogme tresle sivomaslinaste gaće. Analni sadizam koji je pratio masovnu psihologiju jugoslavenskog kolektivizma znali su aktivisti NSK-a zatitrati do perfekcionizma.

Vic kojemu se smijemo samo kao fanovi

No opis današnjega doba totalitarnog individualizma, kojeg za razliku od kolektivističkog totalitarizma u svojim djelima seciraju neki drugi teoretičari, mogao bi biti dobar putokaz u kojem bi se smjeru trebala razvijati relevantnija umjetnička praksa što se ne bi samo samodopadno šepurila u Zeitgestu, njemačkoj idealističkoj pretenziji i navodno radikalnoj kulturnoj ideologiji. Stare hladnoratovske ideologije masovne uniformiranosti danas više ne važe. A osvajanje realnog vremena od strane vojno-industrijskog kompleksa (pomislimo samo na dnevničku devizu — direktno s mjesta događaja) i s tim povezano preseljenje informacijskih vojnih tehnologija (poput mobitela) u civilnu javnu sferu, svjedoči da je doba geopolitički ukorijenjenoga Građanina zamijenjeno dobom infožderskog Suvremenika. Treniranje civilnog oka i uha odvija se sada u tehno-vremenskom kontinuumu trajnoga bdijenja. Ili kako to fino rekoše u Dosjeima X, da opet ponovimo: JEDINO STRAH POVEZUJE. Možda je ono što tražimo ovdje prezahtjevno, ali od Mlakara i družine navikli smo barem do sada na nemoguće. U međuvremenu dok se to stvarno i ne desi zabavljat ćemo se čitajući smiješne stranice ispisane rukom genijalnog Murphyja. I smijati se njegovim vicevima kao najvjerniji fanovi.

Predrag Madžarević