Starci

Trpaju se u tramvaj i autobus baš onda kad je najveća gužva, kad mladi idu u školu, a sredovječni na posao, i još očekuju da im se ustupi mjesto

Promatrajući istu ulicu u različita doba dana, čovjek bi mogao doći do posve oprečnih zaključaka o gradu u kojem živi. Jer, rano ujutro ima na pločniku najviše staraca: djedovi i bakice, sa štapom u jednoj, a cekerom u drugoj ruci, sitno nabadaju prema banci ili samoposluživanju. Sredinom dana, najviše je sredovječnih: parkiraju automobile na zabranjenim mjestima, jure naokolo sa svojim aktovkama, govore u mobitele, utovaruju i istovaruju. A navečer je najviše mladih: u grupicama i u parovima, smijući se i dovikujući, odlaze prema kinima, koncertnim dvoranama i kafićima. Tako bi promatrač jednom mogao pomisliti da živi u vrlo starom gradu, drugi put u sredovječnom, a treći put u gradu na kojem svijet ostaje.

I, to je najvećim dijelom i jasno i razumljivo. Sredovječni su danju na cesti jer oni najviše rade, a navečer sjede pred televizorima. Mladi su po danu u školi i na fakultetu, pa je i logično da izađu navečer, utoliko više što oni ujutro mogu i dulje spavati. Jedino nije jasno zašto starci osjećaju kao obavezu da izađu tako rano, i zašto tu obavezu nikad ne propuštaju ispuniti.

U tome su toliko dosljedni, da već onim drugim dvjema skupinama pomalo idu i na živce. Trpaju se u tramvaj i autobus baš onda kad je najveća gužva, kad mladi idu u školu, a sredovječni na posao, i još očekuju da im se ustupi mjesto. Motaju se besposleno po tržnici s rukama na leđima, smetajući onima koji bi na placu htjeli nešto obaviti. Cupkaju pred bankom još prije nego što se vrata otvore, sjede po liječničkim čekaonicama dugo i s uživanjem, u općini i u stambenom poduzeću ne možeš od njih prići šalteru. Ukratko, od rane zore, pa tamo negdje do devet sati, grad je njihov i ničiji više.

A to je čudno. Čudno je pogotovo zato što starci imaju vremena na bacanje, te bi svoje poslove mogli obaviti i u neko drugo doba, a ne baš ujutro. Dapače, njima je i problem kako da to vrijeme utroše, te im se to njihovo ranoranilaštvo često i obija o glavu: kad ustanu rano, kad obiđu sve što su nakanili obići, napokon uvide da više nemaju nikakva posla, pa se vrate kući; a tada je istom osam sati, i pred njima zine provalija duga i prazna dana, koji ne znaju kako bi utrošili. A ipak, to ih ničemu ne nauči, jer sutra će opet biti prvi na ulici; opet će se sve ponoviti, uz gunđanje ostalih građana i uz nervozu samih staraca. Prema tome, mora biti da postoje neki jaki razlozi što starce nukaju da postupaju upravo tako, da uvijek ponavljaju istu pogrešku. Ako je to doista pogreška.

Jedan bi od tih razloga mogao biti dobni, ili, ako hoćete zdravstveni: starci se, naime, rano bude, bilo zato što su cijeloga života ustajali rano, bilo opet zato što su sad kostobolni, astmatični i mrzovoljni. A kad jednom ustanu, onda im je najprirodnije da odmah i izađu, jer će im, nakon što obave jutarnju toaletu, nervoza inače samo narasti i imat će osjećaj da nešto propuštaju, da će im nešto pobjeći.

Doduše, oni znaju da im neće pobjeći ništa, jer već im se i događalo da izađu kasnije, pa je tada sve teklo ljepše i mirnije nego u zoru. Zato djeca i unuci ponekad sumnjiče starce da zapravo vole repove u banci i na pošti, da se vole malo namučiti oko telefonskog računa ili zaostatka mirovine, jer im to daje osjećaj važnosti.

Upravo bi to mogao biti drugi razlog te rane staračke žurbe, naime želja da sebi pridaju važnost. Ne, doduše, toliko u tuđim očima, koliko u vlastitim. Jer, kad čovjek zna da ga nešto čeka, da postoji neki posao koji samo on može ili mora obaviti, onda odmah sama sebe drukčije doživljava, i osjeća veće samopoštovanje. Zato starci jedva čekaju da u sandučiću nađu kakav račun, pa da već prvoga dana stanu u rep kako bi ga platili.

Doduše, oni dobro znaju da bi te račune mogao platiti i tkogod mlađi. Mlađi im se, uostalom, i nude da to obave umjesto njih. Ali, starci onda gunđaju kako mladi na takve sitne poslove zaboravljaju, kako ne potvrđuju knjižice i ne plaćaju račune na vrijeme, pa se onda nakupi zakasnina (deset lipa, moj braco, nije mala stvar!), te tako ispada da starci ipak moraju sve sami.

Uostalom, to bi mogao biti treći razlog njihove jutarnje žurbe. Postoje, naime, starci koji nikoga nemaju, pa se doista moraju pobrinuti i da kupe spizu, i da svrate u ljekarnu i da skoknu na poštu. Takvim starcima onda obavljanje sitnih poslova u dobroj mjeri ispunjava život i krati vrijeme.

Ali, ipak ostaje pitanje zašto to rade baš ujutro, zašto malo ne pričekaju. Zašto te svoje poslove ne rasporede (ako ih poslovi već toliko vesele), nego dašću po pločniku s punim cekerima i s punim rukama kojekakvih uplatnica. Ukratko, reklo bi se da ni taj razlog nije dovoljan.

Postoji, dakle, nešto drugo, skriveno, nešto što starce potiče da već u ranu zoru zapraše ulicom kao da ih netko goni. Meni se čini da razlog ne može biti ništa drugo nego njihova potreba za ulicom, i to upravo jutarnja potreba.

Zašto baš za ulicom? Pa, zbog onoga što ulica simbolizira. Što je ulica? Na njoj se neprestano nešto zbiva: teče promet, prolaze ljudi, čuje se buka, otvaraju se i zatvaraju vrata dućana, drndaju vozila. Ulica je, ukratko, život. Ona je vitalnost, energija, ona ima sposobnost da svakoga tko njome prođe malko potakne, da na njega prenese nešto toga svog elektriciteta, da mu ulije malo snage, da mu prišapne kako nije sve uzalud i kako još ima nade.

A upravo to starcima treba. Oni uzimaju jutarnji obrok ulice kao što mlađi uzimaju duplu kavu ili pelinkovac, uzimaju ulicu kao nešto što će im dati volju za život, kao nekakvu hranu. Ulica im je važnija i od doručka i od umivanja.

I zato, kad se sutra budu pred vama gurali u autobus sa svojim štapovima, cekerima i nervozom, nemojte biti ljuti na njih. Sjetite se da oni zapravo uzimaju svoj jutarnji lijek.