Savršenstvo zidanja opekom

Savršenstvo zidanja opekom

Zajednička konceptualna odrednica crkvama u Retkovcu i Mičevcu pažljivo je promišljen otklon od suvremenog moderniteta

U posljednjih desetak godina dogodila se prava eksplozija u dogradnji postojećih i izgradnji potpuno novih crkava u Zagrebu i Hrvatskoj. Prema podacima objavljenim u »Večernjem listu« od 4. travnja 2001. riječ je o brojci od osamdeset crkava. Vrlo složene političke prilike i teška višegodišnja ekonomska recesija uvjetovale su relativnu dugotrajnost procesa izgradnje. Sveobuhvatna i stilski utemeljena ocjena arhitektonske renesanse u projektiranju i izgradnji crkava neće se moći napraviti još neko vrijeme, dok se barem veći dio crkava u potpunosti ne dovrši. Umjesto cjelovita pogleda moguće je napraviti kritičke skice situacije, koje će se s vremenom postepeno mijenjati. Zanimljivo je napraviti hipotetičnu usporedbu s toliko omrznutim 19. stoljećem, kad je postojao relativno čvrst internacionalni okvir historicizma i svega nekoliko arhitekata vodilo je cjelokupnu produkciju crkvene izgradnje. U Hrvatskoj na prijelazu tisućljeća ne postoji apsolutno nikakav stil pa ni stilska formacija, a vrlo veliki broj arhitekata sudjeluje u procesu. Unutar opisanog fenomena kontinuirane izgradnje nedavno je dovršen kompleks župne crkve sv. Pavla Apostola s pastoralnim centrom u Retkovcu. Tomislav Premerl autor je svih faza projekta (idejni, glavni i izvedbeni) i vodio je autorski — projektantski nadzor nad cjelokupnom izgradnjom. Projektiranje je trajalo 1988/89, a gradnja od veljače 1990. do rujna 1998.

Kompleks se sastoji od cjelovitoga volumena crkve, slobodnostojećeg zvonika i zgrade pastoralnog centra. Inovativno je što zvonik nije zamišljen kao kompaktan volumen, nego je pravilno zakrivljena ploha. U kružnom kretanju oko zvonika mijenja se i doživljaj, jer se stvara pozitiv-negativ dojam. Ako ga gledamo iz smjera zapada, doživljavamo ga kao puni volumen, a iz smjera istoka kao pravilno zakrivljenu plohu.

Aluzije na regionalnu arhitekturu

U arhitektonskoj kompoziciji pastoralnog centra nastojalo se ostvariti sve postavljene programske zahtjeve, ali se vrlo velika pažnja posvetila hijerarhiji volumena. Na uličnom dijelu zgrade pastoralnoga centra stupnjevanim uvlačenjem volumena prvog i drugog kata prema natrag, željelo se izbjeći bilo kakvo konkuriranje prema osnovnom volumenu crkve. Između sjevernoga dijela kompleksa crkve i slobodno stojećeg zvonika te južnog dijela pastoralnog centra osmišljen je odmjereni urbani element pješačke ulice. Glavni su elementi organizacije urbanog prostora bočni ulaz za invalidne osobe s pristupnom rampom, ulaz u sakristiju i dva ulaza u pastoralni centar. Međuprostor pješačke ulice između crkve i centra oblikovan je s vrlo finim aluzijama na neke elemente regionalne arhitekture, poput ulaznih nadstrešnica koje su smiono oblikovane uporabom suvremenog materijala. Arhitektonska kompozicija crkve zasniva se na centralnom tlocrtu i pravilnom kompaktnom volumenu zaobljenih uglova. Osnovni teoretski koncept može se objasniti kao svjesno i dosljedno nastojanje na minimalnoj količini i maksimalnom sažimanju uporabljenih arhitektonskih elemenata u procesu projektiranja. Centralni tlocrt crkve okružen je jednostavnom neprekinutom plohom vanjskog nosivog zida pročelja visine 12 metara, s dvije konhe u poprečnoj osi u smjeru sjever — jug. Polukružne konhe imaju sa svake strane vertikalni potez otvora u punoj visini, koji su jedina mjesta lateralnog prodora vanjskog svjetla. Na armiranobetonske nosive zidove na visini od 12 metara postavljeni su jednostavni gredni lamelirani lijepljeni lučni krovni nosači na rasponu od 18 metara. Izbor i oblikovanje nosive konstrukcije omogućili su stvaranje jedinstvenoga unutrašnjeg prostora impresivne visine od 12 do 14 metara, gdje je glavni element oblikovanja prostora prodiranje vanjskog svjetla. Nosivi zidovi pročelja s vanjske su strane obloženi fasadnom opekom u boji svijetlog okera. U oblikovanju zidne plohe pročelja kao glavnog elementa arhitektonske kompozicije skrupulozno su odstranjeni svi suvišni elementi i naglašena je pravilnost izvedbe veza opeke. Konačni je rezultat rijetko viđeno savršenstvo zidanja opekom na tako velikim plohama, što je danas u Hrvatskoj skoro zaboravljena zidarska vještina. Minimum upotrijebljenih arhitektonskih sredstava s rijetko dosegnutom perfekcijom u pravilnosti izvedbe zidarskoga veza opeke omogućio je stvaranje jednostavne arhitektonske kompozicije naglašene monumentalnosti. U hrvatskoj arhitekturi rijetki su primjeri naglašavanja zida i obloge u arhitektonskoj kompoziciji. Velike mirogojske arkade arhitekta Hermanna Bolléa genijalno su uvođenje teme nosivog zida od opeke i neoklasične figuracije. Juraj Denzler na crkvi Sv. Duha također primjenjuje suzdržanu neoklasičnu figuraciju, ali oblaže zid robusnim kamenom. Krematorij arhitekata Hržića & Krznarića & Mancea uvodi ideju armiranobetonskog zida obložena fasadnom opekom, ali s naglašenom tektonikom.

U hijerarhiji volumena arhitektonske kompozicije cijelo se vrijeme veoma pazilo na oblikovanje cjelovitog unutrašnjeg prostora. Iako je riječ o centralnom tlocrtu, u unutrašnjem prostoru sofisticirano je isprepletena arhitektonski naglašena uzdužna os ulaz — oltar — apsida svetišta i poprečna os određena zenitalnim prodiranjem vanjskog svjetla u unutrašnjost. Nosive lučne krovne grede koje povezuju dvije poprečne konhe podignute su na visinu od 14 do 15 metara. Visinska razlika od dva metra omogućila je zapadno i istočno krovno nadsvjetlo. U unutrašnjosti robusne lamelirane nosive lučne krovne grede i daščana oplata stropa ostavljene su vidljive u prirodnoj strukturi. Unutrašnja umjetna rasvjeta riješena je vrlo diskretno, ali je postignuta vrlo djelotvorna osvijetljenost uz primjenu jednostavno oblikovanih rasvjetnih elemenata.

Suglasje župnika i arhitekta

Od sama početka projekta desilo se sretno i za naše prilike vrlo rijetko intelektualno suglasje između župnika Željka Juraka i arhitekta Tomislava Premerla o potrebi cjelovita osmišljavanja čitavog procesa gradnje i opremanja crkve. Suradnja je posebno došla do izražaja u definiranju unutrašnjeg prostora, gdje je omogućeno kvalitetno sudjelovanje akademskih slikara i kipara. Slikar Josip Bifel izradio je vitraj Savlovo obraćenje, koji je 1992. postavljen u izduženi vertikalni prorez u apsidi svetišta. Prinos kiparâ posebno je vrijedan jer su oni uspjeli intuitivno osjetiti arhitekturu pa je mjerilo skulpture dobro usklađeno s mjerilom unutrašnjeg prostora. Kipar Ivan Ivoš izradio je raspelo s križem od pune hrastovine i brončanu skulpturu Krista (1993), a Hrvoje Ljubić dao je i zanimljiv prinos u oblikovanju četrnaest postaja križnog puta u plitkom srebrnom reljefu. Kiparica Marija Ujević izradila je 1992. brončanu skulpturu sv. Pavla apostola. Tomislav Premerl osmislio je i oblikovao svu ostalu nepokretnu i djelomično pokretnu opremu. Uporabom prirodnog materijala poput prilepskog sivca, srebra, mesinga, pozlate, hrastovine primijenjeno je načelo autentičnosti, što naglašava trajnost i solidnost. Oltar, propovjedaonica, sjedala za svećenike, tabernakul, podnožje za kip sv. Pavla i krstionica izrađeni su od kamenog masiva, a ne po principu oblaganja. U oblikovanju ulaznih vrata, klupa za sjedenje, ispovjedaonica i pjevališta upotrijebljena je puna hrastovina, a ne furnirana iverica.

Projektantski pristup oblikovanju unutrašnjeg prostora inzistirao je na sažimanju i cjelovitosti, što je omogućilo paralelno postavljanje različitih figurativnih kiparskih izraza. Uz suvremenu minimalističku figuraciju Marije Ujević, Ivana Ivoša i Hrvoja Ljubića u južnoj konhi poprečne lađe skladno se uklopila retoričnost tradicionalne figuracije drvene barokne skulpture Marije Imakulate atribuirane na prijelaz 17. u 18. stoljeće i u južnu Njemačku. Kad se prikupi novac, i preostale skulpture izradit će akademski kipari.

Tomislav Premerl, uz dugogodišnju usredotočenost na proučavanje povijesti i teorije arhitekture, istodobno je razvijao arhitektonsku praksu. Osnovna odrednica bila je svjesno odabrana izdvojena pozicija unutar hrvatske arhitektonske situacije, što mu je omogućilo izbjegavanje serijske produkcije arhitektonskih djela te posvećivanje sporijem i kontemplativnijem bavljenju arhitektonskom praksom. U novije vrijeme sudjelovao je na arhitektonskim natječajima za crkvu i samostan hercegovačkih franjevaca u Dubravi, Zagreb, 1993; crkvu i samostan franjevaca trećoredaca glagoljaša u Rijeci, 1994; crkvu i pastoralni centar u Vukomercu 1999. Na natječaju raspisanu ove godine za idejni projekt crkve i pastoralnog centra u Mičevcu, župa Jakuševec, dodijeljena mu je prva nagrada. U arhitektonskoj kompoziciji ponovno je riječ o centralnom prostoru. Tlocrt je elipsa s ulazom i svetištem u uzdužnoj osi, a polukružnim konhama u poprečnoj osi. Na prvi pogled čini se da je kompozicija crkve u Mičevcu istovjetna s crkvom u Retkovcu, ali već na drugi pogled u arhitektonskom konceptu Tomislava Premerla uočljiva je intrigantna varijacija teme centralnog sakralnog prostora.

Otklon od suvremenog moderniteta

U arhitekturi Zagreba slično je postupio Egon Steinmann projektirajući 1926. zgradu Sveučilišnog fizikalnog instituta na Marulićevu trgu 19 kad je morao kreativno odgovoriti na urbanističku i arhitektonsku temu koju je arhitekt Vjekoslav Bastl postavio 1913/14. sa zgradom Kr. sv. ludžbenog i farmakognostičkog zavoda na Marulićevu trgu 20. Površnu promatraču zgrade su oblikovno istovjetne, no školovanijem oku jasno su vidljive temeljne razlike u pristupu figurativnom kanonu klasicizma.

Zajednička konceptualna odrednica crkvama u Retkovcu i Mičevcu pažljivo je promišljen otklon od suvremenog moderniteta. U projektantskom procesu svjesno je otklonjen doticaj s trenutačnim arhitektonskim događanjima. Europskim modernitetom sada tutnji autistički minimalizam švicarskih arhitekata Herzoga & de Meurona. Novim modernizmom dominira novootkrivena populistička značajka u suzdržanoj osobnosti Rema Koolhasa, kojem je neobično bitno redovito bilježenje i grafičko prikazivanje prijeđenih aviomilja kao način dokazivanja arhitektonske uvjerljivosti uz obavezno redovito objavljivanje stanja kilometraže urbi et orbi. Arhitekt Tomislav Premerl odabire teoretski pristup koji je, čini se, jedino moguć u telekomunikacijski i gospodarski tranzicijskim zemljama. U kritičkom promišljanju arhitektonske kompozicije nekih univerzalnih arhitektonskih zadataka svjesno se uspostavlja konceptualni odnos prema modernizmu. Pravo značenje kreativnog postupka uspostavljanje je povijesne referencije, gdje su univerzalni principi arhitektonske kompozicije i formalni kanon internacionalne moderne arhitekture jasno određeni, sa snažnim simboličkim i bezvremenskim nabojem, poput, svojedobno, stupovnih redova u klasicizmu.

Zlatko Jurić