San čujućeg tinejdžera

San čujućeg tinejdžera

Ono što nije izrečeno, ali je titralo u zraku, bio je osjećaj gluhih da su granice koje ih dijele od svijeta čujućih postale barem trunčicu mekše

U petak, 4. svibnja, oko pola osam navečer skupila se ispred Dramskog kazališta Gavella poveća i za taj prostor neobična skupina ljudi, mahom mlađih, od kojih je tek nekolicina pričala normalno. Većina se, naime, sporazumijevala rukama, otvarajući pritom usta, nešto živahnije nego što je to uobičajeno u normalnoj konverzaciji. U Gavelli se te večeri, kao jedna od manifestacija uz simpozij Znakovni jezik i kultura gluhih, izvodila predstava Planet tišine.

Predstava je, kako se naznačava kratkim uvodnim prizorom, zamišljena kao san čujućega tinejdžera (čujući je izraz kojim se gluhi koriste da bi označili ostatak svijeta, one koji nisu lišeni sluha). Prvi dio prikazuje stvaranje svijeta, koje vjerno slijedi Knjigu postanka sve do sedmoga dana (osobito je dopadljiv scenski pokret u prizorima stvaranja voda i stvaranja životinja), kada Bog, zamoren bukom koja vlada svijetom, odluči stvoriti tišinu. U drugome dijelu radnja je smještena u suvremenost, u svakodnevicu (tramvaj, kafić, večernje okupljanje obitelji pred televizorom, čekaonica u domu zdravlja, škola...), samo što taj svijet, dosljedno Božjoj intervenciji, nastavaju ljudi koji ne čuju, pa onda ni ne govore, a sporazumijevaju se znakovnim jezikom, pomoću ruku. U tom se svijetu tišine kao anomalija pojavljuje dječak koji čuje i govori (glumi ga nagluh, ali vrlo dobro rehabilitiran mladić). No niti drugi razumiju njega, niti on razumije ostatak svijeta (donekle je iznimka majka, koja ga ipak više voli nego razumije). Komunikacija između dječaka i onih koji pripadaju svijetu tišine zahtijevala bi golem napor s obje strane, pa je pojedinca koji se ne uklapa u sustav jednostavnije ignorirati.

Planet tišine, predstava što ju je izvelo petnaestak ljudi koji su se prvi put pojavili na pozornici, a mnogi prvi put i u kazalištu uopće, obrnuta je slika njihova izvanscenskoga života. Ta zrcalna slika svijeta u kojemu većina omalovažava i isključuje one koji su drukčiji zapravo je namijenjena ponajprije nama čujućima. No kada bi kazalište gluhih zaživjelo, moglo bi ono višestruko, a to je naznačeno ovom predstavom, iskoristiti povećanu usmjerenost gluhih na pokret, kao i potencijale znakovnoga jezika, i to ponajprije na radost gluhe publike kojoj je ono prijeka potreba.

Kako je rečeno na druženju u internom Gavellinu kafiću nakon predstave, cijeli ansambl, na čelu s glumcem Kristijanom Ugrinom, koji je prema tekstualnom predlošku gluhoga Angela Naumovskog radio s gluhima, nada se da predstava nije eksces i da će to, kao u brojnim drugim europskim zemljama, gdje gluhi redovito imaju svoje predstave, postati nešto češćim i uobičajenijim tipom kazališne prakse u nas. Ono što nije izrečeno, ali je titralo u zraku, bio je osjećaj gluhih da su granice koje ih dijele od svijeta čujućih postale barem trunčicu mekše.

Lahorka Plejić Poje