Respektabilna izvedba

Respektabilna izvedba

Riječka opera prionula je najozbiljnije u Hrvatskoj obilježavanju stote obljetnice smrti Giuseppea Verdija. Nakon izvedbi latinske trilogije — Traviate, Rigoletta i Trubadura — premijerno je postavljen Don Carlos, a ovih dana i Krabuljni ples, koji je muzički gledano, najuspjelija predstava ove sezone u Rijeci. Osim toga, Un ballo in maschera dobar je repertoarni potez, jer Don Carlos, iako dugo i s nestrpljenjem očekivan, nije predstava koja će sezonama puniti gledalište, a veliki broj gostujućih solista omogućuje da postane dio repriznoga repertoara.

Za Krabuljni ples, pak, riječka Opera HNK Ivana pl. Zajca ima podjelu u kući, pa — iako bi gostujući solisti osvježili predstavu i pridonijeli kvaliteti izvedbe — može funkcionirati na repertoaru bez financijskih teškoća. Uostalom, tradicija izvedbi Krabuljnog plesa u Rijeci duga je i nadasve uspješna. Prvi je put postavljen prije točno pedeset godina — 14. svibnja, 1951, a povod je bila pedeseta obljetnica Verdijeve smrti. Tada je predstavom ravnao maestro Vladimir Benić, solisti su također bili članovi riječkog ansambla Opere, a Riccarda je pjevao Josip Šutej, otac dirigenta Vjekoslava Šuteja koji je i ravnao najnovijom izvedbom. Krabuljni ples imao je obnovu 1961, potom premijeru 1974. godine, ponovno pod ravnanjem Vladimira Benića, a predstava je na Biennalu opere u Ljubljani (1978) nagrađena za najbolju dirigentsku interpretaciju (V. Benić), za scenografiju (Dorian Sokolić) i za izvedbu uloge Renata (Ferdinand Radovan). Premijernom izvedbom 1989. dirigirao je Vladimir Kobler, a obnovom 1994. Miroslav Homen. Najnoviju premijeru, 11. svibnja, riječka je operna publika ispratila ovacijama.

Amelia i Riccardo

Vrlo je sretna okolnost što je premijernu izvedbu pjevao Janez Lotrič. Zahtjevnu ulogu Riccarda malo tenora može kvalitetno izdržati do kraja predstave, a Lotrič je, osvjedočili smo se, u velikoj formi. Druga, ili možda prva, sretna okolnost bio je izbor Vjekoslava Šuteja za dirigenta, jer je predstava, zahvaljujući učestalim probama kakve se ne pamte u riječkoj Operi, bila na visokoj glazbenoj razini. Orkestar je bio stišan na mjeru koju je diktirala solistička podjela na sceni, a muzikalnost nije izostala. Izvrsno je zvučao i zbor, plemenita zapjeva u ženskim dionicama, a odlučno i dramaturški točno u muškim (zborovođa Krunoslav Kajdi).

Govoreći o solistima, treba reći da riječka Opera još ima najbolju Ameliju u osobi Mirelle Toić, a s njom je u podjeli još i gošća iz Zagreba, mlada Antonija Boroša. Mirella Toić bila je sjajna u duetu s Riccardom u sceni pod vješalima. Upravo njezin plemenit zapjev u ariji s početka čina pokrenuo je emocije gledatelja, ali vrhunac je bio u četvrtoj slici i Amelijinoj skrušenoj molbi Renatu da joj dopusti vidjeti sina. Nagnuta nad stolom, glasom prožetim bolom u prekrasnom muzičkom dijalogu s violončelom, Mirella Toić bila je u tim trenucima uistinu majka koja duboko pati što je odvajaju od djeteta...

Janez Lotrič, pak, oduševio je u drugoj slici, kada kao Riccardo bezbrižno i posprdno izaziva Ulriku na proricanje sudbine. Lakoća kojom je Lotrič izveo svoj arioso sa zborom, što varira od izazivanja i ruganja do gorka smijeha, zadivljujuća je i govori o velikom iskustvu, radu s vrsnim dirigentima i sudjelovanju u velikim projektima slovenskoga tenora koji danas nastupa na brojnim pozornicama širom svijeta. Visoku formu Lotrič je iskazao u dugom ljubavnom duetu s Amelijom, ali i u potresnom finalu, koji je, nažalost, režijski ostao nedorečen.

Nedostatna Ulrica

Renata je pjevao gost iz Trsta, miljenik riječke publike Paolo Rumetz, pjevač lijepa glasa i znalačkog fraziranja, koji je vrhunac izvedbe ponudio u potresnoj ariji o prijateljstvu i izgubljenu povjerenju.

Riječka opera dugo nije imala tako sjajna Oscara kakva je dobila u osobi sopranistice Ingrid Jambriško Reljac. U prvom činu malo suzdržana, mlada je umjetnica zablistala u velikoj ariji na Balu i ostala u svijesti gledatelja kao rijetko atraktivan Oscar. Skladno su funkcionirala i dva urotnika — Samuel je bio iskusni Dinko Lupi, a Tom Berislav Puškarić, dok je mornara Silvana sugestivno otpjevao mladi Robert Kolar. Ne bez razloga Meritu Juniku spominjem na kraju solističke podjele. Njezina Ulrica jedina nije bila na visini zadatka, a čini se da pjevačica dugo nije pjevala tu ulogu, jer je napadno očima lovila svaki znak dirigenta. Njezin je zapjev bio grub i nedostatan, težio je pretjeranoj ekspresiji, duboki tonovi bili su intonativno problematični i postavlja se pitanje zašto je uopće trebalo dovoditi gošću kad u kući riječka opera ima Ulriku — Anđelku Rušin, koja već godinama uspješno tumači taj lik daleko adekvatnijom bojom glasa od one Merite Juniku.

U malim ulogama Suca i Sluge, nastupio je Davor Lešić.

Umiranje na nogama

Režiju predstave potpisao je Nino Mangano, talijanski dramski redatelj, kojem je opera očigledan izazov. Ipak, sva ponuđena rješenja prilično su konvencionalna, uspješnije su rješene dramske situacije među solistima od masovnih scena, a finale u kojem Riccardo umire stojeći, ma koliko širio ruke oslonjen na svoje podanike (kako bi, valjda podsjećao na Krista) ostaje neprirodan i redateljski nedorečen.

Scenograf predstave bio je Dorian Sokolić, autor poznat po scenskom minimalizmu. Ljepotom su plijenili prizori na stratištu i u luci, dok su interijeri bili funkcionalni i jednostavno riješeni. Vrlo uspješan suradnik redatelju i scenografu bio je dizajner svjetla Deni Šesnić, atmosferom se izdvajala scena pod vješalima, obasjanima mjesečinom. Kostimi Ružice Nenadović Sokolić bili su najdojmljiviji u posljednjem činu, na balu pod maskama. Detalji na šeširima (modistice Diane Cuomo) oživili su krabuljni finale i, nedvojbeno, dojmili se gledatelja. Koreografiju i scenski pokret u predstavi potpisala je Oxana Brandiboura.

Svjetlana Hribar