Redateljska verzija

Mit božanske nedodirljivosti autorstva

Upravo su se slučile, na kinoprogramu i na programu televizije, dvije redateljske verzije: ona Istrebljivača Ridleyja Scotta, na televiziji, i Istjerivača đavla Williama Friedkina u kinima. Dio je to pomalo paradoksalnoga pomodnog producentsko-distributerskog trenda redateljskih verzija nešto starijih filmova, onih koji su svojedobno doživjeli visoku popularnost i prešli u legendu.

Lako se uoči u čemu je paradoksalnost lansiranja redateljeve verzije. Producenti to zapravo lansiraju verziju koju su sami izvorno okljaštrili. Ako producenti nakon nekog vremena daju javnosti i redateljevu, neokljaštrenu verziju, to je kao da priznaju da svojedobno nisu bili u pravu. Odnosno, iz autentičnih se diktatora odjednom pretvaraju (prenavljaju) u post festum demokrate: 'nek' se vidi i redateljeva varijanta'.

Trenutačno mi nisu toliko zanimljive te pretvorbe producenata, nego mit na koji računaju producenti kad idu u lansiranje redateljske verzije.

Treba li stvaralaštvo biti nedodirljivo?

Posrijedi je romantičarski mit o nedodirljivu (božanskom?) autorstvu umjetnika. Od kad je na terenu tzv. autorska teorija, odnosno autorska kritika, u filmovima se nadasve traži osobni iskaz (izraz) sama umjetnika-redatelja, njegove neponovljive i jedinstvene osobnosti. Kao popratna crta autorističke ideologije postala su izrazito pomodna ocrnjivanja holivudskih producenata i njihovih intervencija u rad redatelja i u njihove filmove. Stalno ćete po monografijama i kritikama sretati kudilačko ogovaranje komercijalistički zadrtih producenata koji su se usudili izmijeniti ovo ili ono u djelu nekog obogotvorena Autora i tako narušiti njegov bogomdani umjetnički integritet, oštetiti slobodno očitovanje njegove nedodirljive stvoriteljske persone.

Producenti pri lansiranju 'redateljeve verzije' kao da računaju na djelotvornost toga mita: gledatelji koji vjeruju u redatelja vjerovat će da je on sigurno učinio bolje od producenta, i pohrlit će da se uvjere u to.

Dakako, ironiju s kojom sam formulirao gornja tumačenja o mitu autorizma treba uzeti s rezervom. Posrijedi je ozbiljna dilema.

S jedne strane, uspješna umjetnička djela najčešće su očiglednim ishodom složeno izbalansiranih i krhkih stvaralačkih osjetljivosti i dugo dotjerivanih vještina ključnog realizatora filma — redatelja. Diranje u taj proces istančanih artikulacija doista može ugroziti njihovu djelotvornost. To, međutim, nije patent umjetnosti. Za bilo koju složenu i zahtjevnu vještinu, pa tako i za režiju, traži se istančanost koja je rijetkima dostupna i koja je redovito idiosinkratična. Staro je iskustvo da se majstore, ljude provjereno visoke i osebujno djelotvorne vještine, treba pustiti da rade po svojemu, ne dirati u tijek njihova rada, jer će tako najbolje napraviti ono što su preuzeli uraditi. Toga su se uglavnom držali pametniji holivudski producenti u odnosu na one redatelje koji su se izdvojili kao izrazito uspješni i cijenjeni — ostavili bi im da bez upletanja rade film do kraja.

Ali to ne znači da su ih ostavili posve bez nadzora, i posve bez procjene koliko je to dobro što su uradili. Na sreću, malo je tko u dnevnome okružju sklon umjetnika shvaćati kao božanski samodovoljno biće koje je samo sebi mjerom, isključivo mjerodavno da procijeni umjesnost svakog svojeg čina i svakog detalja svojeg djela? I koji je nepogrešiv, jer sve što učini — on je to učinio. S iznimkom ponekih fanatičnih ljubitelja, patoloških poklonika, većinom imamo zdravu i premnogo puta potvrđenu ideju da nitko nije pošteđen pogrešivosti, pa tako ni najgenijalniji umjetnik. I da se, onda kad je popustio u ponečemu, ta stvar ne može popraviti, poboljšati naknadnim doradama.

Popravljivost i dotjerivost

Posljednje shvaćanje — shvaćanje o popravljivosti i dotjerivosti nekog djela, ili dijela djela — u temelju je i osobnoga dotjeravateljskog rada redatelja, temeljem je ekipnoga (uzajamno kritičkog) rada filmske ekipe, u temelju je producentskog nadzora nad rezultatima rada, a i u temelju je svakoga kritičkog pretresanja filma kad dođe u kina.

Ako, pak, narcisoidnost zaslijepi redatelja, oslabi mu kritičnost, ako povjeruje u svoju nepogrešivost i božansku mjerodavnost, ako se ne zna odlučiti između ideja što mu padaju na pamet i između gomile materijala koji je snimio, tada u ime bolje cjelovitosti i doživljajne djelotvornosti filma mogu biti dobrodošle diktatorske intervencije sa strane. Ono što nam uvjetuje doživljaj nije osoba redatelja, nego dani individualan film odnosno ono što nam to djelo nudi. Nedostaci u djelu oštećuju doživljaj, i gledatelju oštećena doživljaja ne mora biti stalo što je i mana idiosinkratička, autorska. Zbog nje se može čak i naljutiti na autora, odnosno na one koji su je ostavili. Redovito redateljsku individualnost osjećamo tek posredno i pozadinski, kao tek povremeno razaberiv trag, povremeno osjećen dodir skrivene ruke, kao nijansu nahgešmaka koji ostavlja film.

Naravno da producentske intervencije mogu biti pogoršavajuće, i mnogo puta jesu. Ali mogu biti i poboljšavajuće, i mnogo su puta takvim.

Kakvima su kada, stvar je provjere svakoga pojedinačnog slučaja dvojnih varijanata. U slučaju Istrebljivača, primjerice, ne bih rekao da su bile pogoršavajuće. Najblaže uzevši, dvije se varijante toga filma pokazuju kao varijante za različite senzibilitete. Pa neka si gledatelj izabere onu koja mu bolje legne.