Propitivanje nove drame

Propitivanje nove drame

Festival s konceptom propitivanja nove europske i hrvatske drame uspio je zaključiti tek to da se pojava raznorodnih dramatičara ne može utrpati u jednu ladicu ma koliko duboka ili široka ona bila, što su dobro pokazali i domaći predstavnici Tena Štivičić, Filip Šovagović, Elvis Bošnjak i Rene Medvešek. Ipak, pohvalno je to što su i ovdašnja kazališta uspjela prihvatiti autorski rukopis

Osmo izdanje riječkog Festivala malih scena koji je od ove godine nominalno i međunarodni — otvorili su Splićani. Drama splitskoga HNK u Rijeku je, prema sudu izbornika Malih scena, splitskog kazališnog kritičara Jasena Boke, dovela dvije predstave koje su nedavno trijumfirale na Marulićevim danima.

Glavni razlog za gostovanje Ptičica Filipa Šovagovića i Oca Elvisa Bošnjaka na ovogodišnjim Malim scenama taj je što one na svaki način zadovoljavaju selektorske kriterije festivala. Naime, ovogodišnje su Male scene zamišljene kao propitivanje postojanja i karaktera nove europske drame te hrvatskog odgovora na taj fenomen, a to je upravo ono što na pomalo pervertiran, ali i uspješan način u nas podupire najprije i najdosljednije upravo Drama splitskoga HNK.

Otac i Ptičice

Tako su i Ptičice i Otac, iako podosta različite u dramskom predlošku i finalnoj scenskoj prezentaciji, ipak pripadnici te nove grupacije. Dramski prvenac splitskog glumca Elvisa Bošnjaka na malu scenu, u zaista komorni prostor zatvorske ćelije suzdržano je postavila Nenni Delmestre, dok je Ptičice umnogome potpuno suprotno obradio Paolo Magelli. Usprkos tome što obje predstave, pa i oba teksta, priču postavljaju u zatvor, to su ujedno i jedine sličnosti između Oca i Ptičica. Bošnjakov je komad intimistična i korektno napisana komorna drama koja postavlja pitanja o nemogućnosti izlaska iz zatvorenoga kruga zločina i nemogućnost pravog oprosta, pa čak i u okrilju vjere, no najveća je kvaliteta teksta upravo višestrukost dramskih planova na kojima funkcionira, pa je to istovremeno i tipična zatvorska drama, i minuciozni psihološki triler. S druge strane, Ptičice Filipa Šovagovića tekst je koji po vitalnim karakteristikama pripada željenu žanru nove europske drame. Izvrnuta pravila dramskog pisanja, marginalni likovi koji se i sebi i drami vraćaju samo povremeno, glazbeni brojevi, te humor i jezik koji se ne zamaraju licemjernom korektnošću, tek su dio opisa. Zatvorska balkanijada, gdje o nesretnoj sudbini lamentiraju ptičice — toliko sitne da su ipak u zatvoru — nastavak je onoga što je Magelli napravio s Kraljevom. Ptičice su ipak konkretnija i točnija kombinacija crnog i humora, uglavnom zahvaljujući glazbi i duhovitim dijalozima, te glumačkoj izražajnosti Milana Pleštine i Gorana Navojca.

Crno runo

Drugi dan festivala u Rijeku je doveo komad Crno runo sofijske kazališne radionice Sfumato, svjetsku produkciju grupice kazališnih entuzijasta, koji se oslanjaju na provjerene recepte potpune izvedbe i podsjećaju na prošlogodišnje gostovanje Teatra na Taganke. Margarita Mladenova i Ivan Dobčev osnovali su Sfumato prije desetak godina, istražujući s amaterima i studentima mogućnosti takozvanoga živog kazališta, odgovorna jedino autorima, sebi i publici koliko je bude. Predstavom Crno runo osvojili su i kritiku i publiku posljednjega MESS-a, i to, nakon odgledane predstave, nimalo ne iznenađuje.

Crno runo smisao je života nomadskoga plemena Karakačani, jednog od izvornih balkanskih starosjedioca, koje su kolonizacijom i sjedilačkim načinom života zatrli Slaveni. Runo crnih koza prvorazredni je resurs za pleme, ali i životni fetiš, pod kojim kopuliraju, na kojem se rađaju i umiru. Kraj njihove civilizacije, kao i usmene kulture kojoj pripadaju, simbolično predstavlja snimka astronautove šetnje po Mjesecu, tako oskvrnutu simbolu slobode i nomadstva. Zatvorena i smislena forma snažne poruke podcrtane iznimnom glazbom Assena Avramova, kao i produktivni kazališni elan Sfumata prepoznati su, pa je Crno runo do sama kraja ostala jedna od najdojmljivijih predstava festivala.

Štivičić i Medvešek

Domaću je dramu u drugom dijelu festivala predstavila Tena Štivičić s Nemreš pobjeć od nedjelje i autorski projekt Renea Medvešeka Brat magarac. Obje su predstave u publike, pa i kritike, prošle izvrsno, no zanimljivo je da, dok se ostatak Europe bori s demonima prostitucije, narkomanije i obiteljske patologije, zagrebačke predstave slažu, iako ponešto banalne i siromašne, ipak sretne ljudske živote. No, nije sve tako crno (ili baš naprotiv), a to se najviše tiče hrvatske produkcije nove europske drame. Tako su na festivalu gostovale i Ljepotica iz Leenanea Martina McDonagha u produkciji Male Iskon scene i Anna Weiss Mikea Cullena zagrebačkoga Teatra &TD, produkcije koju izvlače uglavnom kvalitetni, no ne uvijek dobro vođeni glumci.

Tematika pak represije u obitelji jedna je od prominentnijih u kontekstu onoga što se naziva novom europskom dramom, pa je zato i razumljiv potez selektora bilo i uvrštavanje u program festivala predstave Pet vrsta tišine riječkoga HKD Teatra, inače i matične kuće ove manifestacije. Tekst Shelagh Stevenson fragmentarnim raspletanjem ne ostavlja toliko sumnji kao Anna Weiss, no po svemu ostalom nalikuje upravo Cullenovoj drami. Ako je Anna Weiss nejasna introspekcija likova, onda je Pet vrsta tišine vivisekcija fenomena, rezultata porazna upravo za likove.

Vatreno lice

Obrat u Pet vrsta tišine, koji najavljuje novi krug patologije u likovima zlostavljanih kćeri, gotovo je najavio i Vatreno lice Mariusa von Mayenburga. Ljubljansko Mestno gledališče odlučilo se na hrabar repertoarni potez postavljanja tog provokativnog teksta i — nije pogriješilo. Taj njemački autor, kao i McDonagh i Stevensonova, pripada najmlađoj generaciji europskih dramatičara i, uz Biljanu Srbljanović, jedno je od najvažnijih imena dramske produkcije kontinenta. Vatreno lice postavio je i proslavljeni Thomas Ostermeier u Schaubühne am Lehniner Platz (najavljeni, no i odjavljeni gost ovog festivala), te nakon toga von Mayenburga zadržao i kao dramaturga, a sudeći po slovenskoj predstavi, i redatelj ove izvedbe shvatio je i pomalo prepisao njegov redateljski postupak. Tako Samo M. Strelec glumce ostavlja pod ambulantnobijelim svjetlom, u tek naznačenoj scenografiji, očekujući od njih teatarsko čudo, u komunikaciji s publikom ili autodestrukciji. S imenima kao što su Tadej Toš i Iva Krajnc takav se rad isplatio, pa priča o adolescentu piromanu sklonu incestu, roditeljoubojici i konačno samoubojici, ostaje najbolja predstava ovogodišnjeg Festivala malih scena.

Noževi u kokošima

Posljednja dva dana 8. međunarodnog festivala malih scena u Rijeci nisu opravdala očekivanja velike završnice, usprkos provjerenim i iznimno zanimljivim imenima inozemnih gostiju. Noževi u kokošima, doslovni prijevod naslova drame Škota Davida Harrowera Knives in Hens, bio je ovogodišnji prinos Drame SNG-a Festivalu malih scena, i to onaj oko kojeg se najviše zaratila publika i izbornik. Riječ je o nedvojbeno kvalitetnu tekstu, višeslojnoj poetskoj drami o ruralnom škotskom Highlandu i njegovim stanovnicima, koja prati sazrijevanje mlade žene u opreci poetike roda i zemlje i one produhovljena življenja. Ona se nalazi u ljubavnom trokutu između orača i mlinara, dva različita životna načela, a njezino spoznavanje pismenosti, osjećajnosti i konačno vlastite strasti završava ubojstvom orača, ali i odlaskom mlinara.

Iako jednostavne potke, Harrowerov tekst traži inventivniju redateljsku viziju od one koju je pokazala Mateja Koležnik, koja je Noževe u kokošima predstavila kao litaniju, dodajući statičnoj, iako domišljenoj, sceni i neodgovarajuće jednobojne svjetlosne pozadine, ostavljajući tako dojam nedosanjana sna, bez trunka krute kmečke zgodovine. Predstavu su ipak donekle spasili glumci, Nataša Barbara Gračner, Igor Samobor i Branko Šturbej.

Festival je zatvorilo Jugoslovensko dramsko pozorište i komad Beogradska trilogija Biljane Srbljanović, mlade jugoslavenske dramatičarke u europskom usponu. U Rijeci je prošle godine gostovao beogradski Atelje 212 s njezinim tekstom Porodične priče, i usporede li se ta dva gostovanja, ne može se ne zaključiti da je riječ o autorici koja napreduje. Beogradska trilogija njezin je diplomski rad, i nedostaje mu kompleksnost novijih Porodičnih priča, iako je na osnovi tih komada Biljana Srbljanović došla i do suradnje s kazalištem Schaubünhe i festivalom Wienerfestwochen. Predstavu JDP-a režirao je Goran Marković u posve privatnu i nenametljivu stilu, pa se možda i zbog toga može činiti da je Beogradska trilogija tek crnohumorna i nostalgična verzija sitcoma. Zato su više ili manje poznati glumci, kao Bogdan Diklić, Dragan Jovanović, Vanja Ejdus, Goran Šušljik i Nikola Đ uričko, specifičnom gestom i još više izgovorom osvojili naklonost publike. Tri vrlo realne situacije mladih ljudi koji su iz Beograda otišli zbog vojske, posla ili, što uključuje sve navedeno — režima, ne razrješuju se na Silvestrovo ni u Pragu, Sydneyju ili Los Angelesu, kao ni u Beogradu, pa otuda i ne toliko humorni završetak.

Sve rečeno prepoznala je i riječka publika, siva eminencija Međunarodnog festivala malih scena, pa je i Noževe u kokošima i Beogradsku trilogiju smjestila na treće i četvrto mjesto — odostraga. Najbolje je prošla već hvaljena ZKM-ova produkcija Brat magarac koju su publika i žiri proglasili najboljom predstavom festivala, kao i redatelj Rene Medvešek, dobitnik nagrade za režiju. U međunarodnom žiriju sjedili su Helena Buljan, Tajana Gašparović, Tomi Janežić i Hrvoje Ivanković, dok je posebna i ne samo ocjenjivačka gošća festivala bila glumačka legenda Mira Stupica, pa je dio festivalskoga programa bilo i predstavljanje njezinih memoara znakovita naslova Šaka soli. Nabrojeni žiri gostima iz Bugarske dodijelio je nagradu za dramaturgiju i kompletni ansambl, dok glumačke nagrade dijele Nataša Dangubić i Nataša Barbara Gračner te Nenad Šegvić i Krešimir Mikić. Najboljim mladim glumcima proglašeni su Iva Krajnc i Tadej Toš, dok je nagrada Mediteran pripala Nataši Dangubić.

Osmi međunarodni festival malih scena u Rijeci s konceptom propitivanja nove europske i hrvatske drame uspio je zaključiti tek to da se pojava raznorodnih dramatičara ne može utrpati u jednu ladicu ma koliko duboka ili široka ona bila, što su dobro pokazali i domaći predstavnici Tena Štivičić, Filip Šovagović, Elvis Bošnjak i Rene Medvešek. Ipak, pohvalno je to što su i ovdašnja kazališta uspjela prihvatiti autorski rukopis, zasad doduše tek britanskog otočja, no možda nakon ovog festivala još koji ravnatelj posegne za recimo, von Mayenburgom, Stevensonovom, McDonaghom, Cullenom ili recimo, Biljanom Srbljanović. To je ipak važnije od koncepta nekog festivala ili post festum na(met/teg)nutog zajedničkog nazivnika.

Igor Ružić