Prijetvori kamerom

Ivo Pervan, Hrvatska obala i more, knjiga fotoslika, naklada Studio Pervan, Split, 2000.

Mnoštvo se fotoknjiga pojavilo tijekom proteklih desetljeća, što bliže nama to češće, i bilo bi vrijeme sastaviti njihovu doista opsežnu bibliografiju. Jedan od uočljivijih znakova vremena, fenomen fotomonografije, zahvaljujući danas savršenoj tehnici fotografiranja, pripada u primarne, nipošto sekundarne ili tercijarne djelatnosti oblikovanja, pa doista na svoje područje prenosi bitnu estetičku misao dvadesetoga stoljeća. A ona se, nakon epohalnog, a iscrpljenog kročeanstva i bergsonizma, s korijenima u mentalnoj strukturi pojedinčevoj, danas dokraja okrenula pitanjima što ih je tridesetih godina genijalno bio najavio Walter Benjamin, pitanjima naime o ustrojstvu i sudbini umjetnosti »u doba mogućnosti njezina tehničkog reproduciranja«. Da se danas slikarstvo služi fotografijom kao mimetičkim predloškom, to je danas proceduralna mimetička konstanta, te je slijede posebice portretisti. Da se, obratno, današnja umjetnost fotografije služi postupcima izvornog mimetičkog slikarstva, s nerijetkim njegovim eksperimentalnim preobrazbama glede boje, geometriziranih crta, njihovih spletova, transformiranih figura i osamostaljenih ploha, to je danas također konstanta, znana svakomu tko se glede fotomonografija ne zadržava samo na njihovoj, svakako vrlo poželjnoj, dokumentarnosti.

Pad u metafiziku

No fotografija se danas ravnopravno nosi i s književnošću, i taj sklop pitanja imao bi, valjda, ponajprije zanimati nekoga komu su književnoznanstveni problemi na prvome mjestu. Nosi se ravnopravno prvenstveno glede pitanja mimetičnosti, koja se danas, poglavito u književnosti a la mode, pokazuje kao dokumentarnost, faktičnost, stvarnost, gruba zbilja i sl. Jamačno je i fotografija, ne samo film i televizija, pridonijela takvu književnosnom trendu, još prije desetak godina trendu nezamislivu. A on je lako objašnjiv, što antropološkim pretpostavkama doba slike svijeta odnosno pada u metafiziku, zaborava bitka kao zaborava Istine, što pak iskustvima svakodnevne povijesti, posebice iskustvima ratnim i društveno preobrazbenima. Mi koji smo, na ovim prostorima, prostorima hrvatskim, živjeli i doživljavali to što jesmo, morali smo se baviti grezim slikama, bili to htjeli ili ne. Pa je i početno spomenuta poplava fotomonografija, posebice onih grubih, ratnih, ali i idiličnih, turističkih, zapravo zakonita manifestacija društvenosti: njezina potreba, njezina ovjera, njezina legitimacija, jamačno i njezina putovnica u druge, bliske i nebliske kulture.

Nego, Ivo Pervan, splitski meštar i poticatelj ovih razmišljanja, svojom je opsežnom fotografskom slikovnicom od 223 tiskana izloška, izabrana valjda među stotinom tisuća njih, kamerom opjevao južni nam dio domovine. Hrvatska obala i more nisu, kako bi tko mogao pomisliti, knjiga razglednica namijenjena turističkom lovu, nego su prijetvori kamerom mnogih mjesta na otocima i obali. Ta se mjesta u času snimateljeva nadahnuća — vještinom hvatanja trenutka (kadšto i petstotog dijelka sekunde), svetlosnom intuicijom, i čime sve ne od majstorova umijeća — preobrazuju na unutarnjem putu od svoje izvorne dokumentarne činjeničnosti, u posve apstraktne umjetnostne kategorije, što ih je drugi veliki majstor, prvak hrvatskog dizajna Boris Ljubičić, u vrlo kratku a duboko promišljenu pogovoru razvrstao upravo s obzirom na estetičke komponente: strukture, atmosfere, boje, i život. Ljubičić, imenovatelj tih eidetičkih redukcija, Pervanovoj je topografiji izabranih jadranskih lokaliteta podario razdiobu na pretežito čitljive postupke svakog likovnog oblikovanja. I dok su ti postupci, posebice u hrvatskom i europskom slikarstvu tijekom zadnjih pol stoljeća, bili prirodnom imanencijom temeljnih estetičkih i njima pripadnih povijesnih pa i pomodnih opsesija, Pervanovo ih je umijeće fotografiranja učinilo imanencijom inače suprotno usmjerene biti fotografiranja: da bude čvrstim dokumentarnim svjedokom. Pervanu je dokumentarnost naprotiv početak, tek postupak umijeće, a fenomenološka redukcija (na rečene strukture, atmosfere, boje i život) cilj, svrha i kraj. Učinak i posljedak, što ga mi, primatelji, sa zahvalnošću možemo držati u ruci.

Igra boja spektra

Kakva opsežna rasprava mogla bi iscrpno analizirati Pervanovo metamorfiranje, njegovo preobrazbeno umijeće što kamerom, rečeno s Ovidijem i Maretićem, »pjeva prijetvore u druga tijela«. Uputit ću ovdje samo na primjere, po jedan od njih, karakteristične za svaku od četiri estetički identificirane skupine. Tako se fotografija Zadarski arhipelag (br. 22), predstavljen dokumentarnim početkom u nekoj punti pored koje plovi obiteljska jahtica, pretvara iz zračne vizure u strukturu nekakvog trapezoida pored kojega se zatekla sitna mala ljušturica. O. Hvar-Vrboska (br. 85), s početkom u dokumentu o lučici, postaje atmosferom gotovo oku nepronična sfumata, ravna izoštrenoj snimci kakva platna Emanuela Vidovića. Znalačko iskorištavanje zbiljske vlažnosti zraka odnosno škurijeg doba dana tu je učinilo svoje. Makarska (br. 166) od ljudskog je lica, iza kojega se prepoznaje književnik Veljko Barbieri s cigaretom i epoletama, postala igrom triju boja spektra, s pretežitim smeđim cjeline, preko okera čina i ruku, do crvenkastog što guta gotovo geometrijski točno odrezanu polovicu početnoga lica. I na kraju, u silnoj igri svega toga, u zadnjem se dijelu knjige, primjerice u fotoslici Vis (br. 216) smrt pretočuje u život. Dokumentirana smrt postala je umjetničkim životom.