Pretvaranje prostora u vrijeme

Pretvaranje prostora u vrijeme

Sve pod kapom nebeskom zbiva se u vremenu i prostoru.

Tako i umjetnost. Umjetnost definiram kao kreativno gubljenje vremena. Budući da sam i sâm umjetnik, dopustite mi tu ležernu i pomalo neodgovornu definiciju. Kod svih vrsta umjetnosti faktori vremena ili faktori prostora apsolutno dominiraju, toliko dominiraju da bih se usudio reći kako neke umjetnosti postoje samo u prostoru, a neke samo u vremenu.

Primjerice, skulptura. Za nju je prostor važan gotovo po definiciji. Jedno od najboljih i najbrilijantnijih djela ljudskog uma i srca svakako je Michelangelova skulptura Pieta. Mogla bi stajati ponosno u bilo kojoj galaktičkoj galeriji i svjedočiti o ljudskome geniju. Pokušajte zamisliti kakav je postupak veliki umjetnik morao proći da dovrši svoje djelo. Zamislite ne samo njegove agonije i ekstaze nego i tehničke probleme. Od bezlična višetonskog kamena, koji je iz kamenoloma valjalo dotegliti u atelijer, pa preko velikih batova i čekića, pa onda malih i najmanjih ispolirati epidermu čudesne Majke Božje lica djevojčice, koja u naručju drži beživotno tijelo sina, Boga koji je došao na zemlju da otkupi ljudske grijehe, a zauzvrat dobio smrt vješanjem.

Čekićem po Michelangelu

Kako god krasna i sugestivna bila ta skulptura, ona je ipak i dalje u svojoj tehničkoj biti običan komad kamena, i ako hoćete doživjeti njezinu karizmu, morate otputovati u Rim, i da biste joj se približili na prihvatljivu udaljenost, tiskati se s tisućama japanskih turista. Naime, ona je dio prostora na određenom mjestu i nigdje drugdje. Ista kao onoga dana kad je napravljena i, osim normalne korozije, za njezin doživljaj vrijeme ne znači baš ništa. I našao se jedan manijak prije nekoliko godina pa je čekićem pokušao razbiti Pietu. Srećom, otkrhnuo joj je samo nos, koji je obnovljen, ali uspio je dokazati (što smo i sami znali) da je Michelangelo zapravo varao. Definirao je samo epidermu, iznutra je to doista samo komad kamena.

Mnogi drže da je glazba najsavršenija umjetnost. Sazdana od akorda pokušava bogobojazno opisati vrijeme koje protječe. Vrijeme se ne može zaustaviti, ali glazba pokušava ići s njim pod ruku, melankolično pjevušeći pjesmu prolaznosti.

U glazbi ne postoji prostor. Istina je, idemo na koncerte, ali to sa samim doživljajem glazbe nema nikakve veze. Koncerti su društveni događaj, a ne sâm po sebi autentičan doživljaj glazbe. Ja obožavam glazbu, ali rijetko idem na koncerte. Sve me tamo živcira i odvraća mi pozornost. Promatram orkestar, prigovaram osvjetljenju, ubijam one koji se meškolje, živcira me dirigent koji se pravi važan i, općenito, misli mi slijeću na neke čudne teme. Kada hoću doista uživati u glazbi i biti njezin vremenski suputnik, stavim slušalice, zatvorim oči i navijem do kraja. Ravno u mozak. Svaki prostor u glazbi doista mi je suvišan.

No, ima jedna, samo jedna umjetnost koja pretvara prostor u vrijeme. To je animacija.

Agonija i ekstaza

Animator priprema tisuće beživotnih predložaka, koji su zapravo prostor. Oni su sami po sebi tek beskoristan niz likovnih izmišljotina, bezvrijednih sami po sebi, nepotrebnih međusobno u statičkom, prostornom poretku. Posebnim tehnološkim postupkom snimamo potom te prostorne predloške kvadrat po kvadrat na filmsku traku. Ono što je snimljeno na filmsku traku nije nikakav original, to će biti tek vremenski posrednik između predložaka i filma. Predlošci se potom doista bacaju u smeće, a na filmskoj traci pohranjena je njihova vremenska supstancija.

Film je vrijeme!

Reprodukcijom u projekcijskom aparatu, gdje kroz leću šaljemo svjetlost na ekran vrteći film brzinom od 24 sličice u sekundi, oživljavamo genetske veze između beživotnih prostornih predložaka. Film i njegov doživljaj u vremenu jest ono što je između njih, ono što ih povezuje i oživljava, a ne oni sami po sebi. Pretvorili smo prostor u vrijeme.

I točno ista količina energije i katarze (agonije i ekstaze) koju smo u muci stvaranja unijeli u prostorne predloške vraća nam se s ekrana u supstanciji vremena. Točno ista! Vjerujte mi na riječ. Bolno i radosno izmjerio sam to za svaki svoj animirani film.

Joško Marušić