Poticaj žanru

Istjerivač đavola, red. William Friedkin

Dvadeset i pet godina nakon premijere pojavila se redateljska verzija jednog od najzapaženijih horora sedamdesetih godina. Naravno, riječ je o Istjerivaču đavola Williama Friedkina, snimljenu prema kjiževnom predlošku Petera Blattyja, koji je istodobno bio i scenarist filma i za koji je nagrađen Oscarom. Četiri godine nakon originala pojavio se i nastavak istog naslova i s podnaslovom The Heretic u kojem je svećenika, kojeg u originalu vrlo uspješno igra Jason Miller, zamijenio nitko drugi do Richard Burton. Friedkina je zamijenio John Boorman, a od stare ekipe ostali su Linda Blair, Kitty Winn te Max von Sidow. Početkom devedesetih, točnije 1990, sam autor romana William Peter Blatty posvetio se režiji trećeg Exorcista, ovaj put bez podnaslova, a Leeja J. Cobba, koji je kao policijski inspektor nastupio u originalu, zamijenio je George C. Scott, koji otkriva vezu između serijskog ubojice i događanja vezana uz egzorcizam originalnog filma. Ono što je u ovom posljednjem nastavku bilo vrlo očigledno postprodukcijski je napor da se film montažno razriješi na što logičniji način. Prema mnogima, riječ je bila o prilično zbrkanu filmu, koji nije dosegnuo vrijednost izvornika iako je Blatty bio njegovim redateljem.

No, upravo uvažavajući činjenicu dvaju izravnih nastavaka te cijeloga niza epigonskih ostvarenja, nemoguće je originalnog Exorcista zanijekati kao neutjecajan film. Ukratko, bio je to poticajni predstavnik žanra, koji je na vrlo drastičan način sukobio dječje tijelo s grubim glasom fenomenalne Mercedes McCambridge, glasom vraga skrivena u tijelu dvanaestogodišnje Linde Blair.

Upravo taj sukob bio je, čini se, jednim od glavnih efekata na kojem je William Friedkin gradio začudnost, ali, istodobno, i užas svoga horora. S druge strane, iako danas postoje znatno sofisticiraniji tehnološki postupci kojima se postižu i znatno uvjerljiviji vizualni efekti, izobličenje lica dvanaestogodišnje djevojčice provedeno je vrlo uspješno, baš kao i, a to su kritičari naglašavali, poznato okretanje glave oko osi vrata, koje je uvjerljivo, barem se danas tako čini, upravo zato što je nesavršeno, zato što se doimlje kao da više pripada lutkarskom filmu. U usporedbi s današnjim kompjutorskim mogućnostima, taj se vizualni efekt čini primitivnim, ali upravo zato i uvjerljivijim, realističnijim, zadobivši užasnu životnost kao trbuhozborčeva lutka koja započinje samostalni život izvan gospodareve kontrole. Na istoj razini nalazi se i onaj vrlo kratki kadar silaženja Linde Blair niza stube naglavce u položaju mosta, što užasne Ellen Burstyn, njezinu majku.

No, Friedkinov film nije samo po tome postao uzor, jer da jest, onda bi epigoni imali istu vrijednost kao i original. Epigonstvo je to upravo po tome što, vrlo često, ne razumijeva ili barem ne shvaća dovoljno pravu bit, sukus izvornika. A Friedkin ustrajava zapravo na dvije stvari koje upotpunjuju već navedeni bizarni, začudni sukob dječjeg i demonskog: najprije je to suprotstavljanje znanstvenog i alternativnog, a potom i onaj mnogo skriveniji sukob privatnog i profesionalnog, koji se mnogo skrivenije zbiva u relativno mladu svećeniku kojeg igra Jason Miller.

Predlažući očajnoj majci egzorcizam, oni izravno priznaju svoju nemoć. Na isti način, pristupivši svećeničkom redu i zavjetujući se na siromaštvo, Jason Miller ne uspijeva pomoći bolesnoj majci, koja umire u umobolnici, potpuno neprimjerenoj njezinu zdravstvenom stanju. Drugim riječima, nemogućnost svladavanja iskonskog zla bez najveće žrtve, dakle žrtvovanja vlastitog života, izvorna je tema filma. Stoga mi se netočnom čini tvrdnja Michaela Billingtona, filmskog kritičara časopisa »Ilustrated London News« koji ustvrđuje da je riječ o filmu koji eksploatira dijaboličnu opsjednutost, a da pritom ništa ne progovara o njezinoj prirodi. Kao što glasi i sam naslov, film se ne bavi prirodom đavola, nego (jedinim mogućim) načinom njegova savladavanja ili, ako hoćete baš doslovno, njegovim istjeravanjem. Stoga začuđuje i konstatacija vrlo poznatog Stanleyja Kauffmana, koji zaključuje da je riječ o besmislenu filmu koji idete gledati samo da biste drhtali od straha. Friedkinu se možda može zamjeriti stanovita doza pretencioznosti, ali to ne povlači nužno za sobom besmislenost. Kritičarsko iščitavanje Exorcista samo na razini pukog plašenja jednako je epigonskom iskorištavanju istog motiva što ukazuje na čestu pojavu zajedničkog besmisla i kritike i produkcije.

Dario Marković