Politika u službi kulture

Politika u službi kulture

Festival je ove godine održan još veći, ambiciozniji i raskošniji nego prije. A država onda jednostavno nije imala kamo nego nabrzinu uskočiti u jureći vlak i pokušati iz njega mahati, ponosno i razdragano kao da su strojovođe. Ponuditi visoko pokroviteljstvo, prirediti prijame, poslati izaslanike, i tako se spasiti od goleme blamaže i možebitno prikazati svjetski otvorenom i vrlo otmjenom političkom elitom

Rijetko se može za neki kulturni projekt reći kako mu društveno-političke neprilike mogu pomoći. Izgledalo je, međutim, upravo tako ove godine na 13. međunarodnom kazališnom festivalu u Caracasu. I zato je najveći događaj ovogodišnjega Fundateneofestivala u Caracasu upravo bila odluka i odlučnost da se održi.

Sve do ove je godine, naime, taj veliki i važni međunarodni festival bio bijenalni, i činilo se da će tako i ostati, kao što je to, uostalom, slučaj i s festivalom Iberoamericano u Bogoti, i s meksičkim festivalom Cervantino i s brazilskim Belo Horizonte (spomenimo samo najveće i međunarodno najvažnije festivale na kontinentu). Prošle je godine, ipak, neposredno prije kraja 12. festivala njegova ravnateljica gospođa Carmen Ramia gotovo preko noći i donijela i obznanila odluku da festival kreće svake godine u preduskršnje vrijeme. Odluka je primljena s nemalim čuđenjem pa i nevjericom, jer su okolnosti u Venezueli te godine učinile upitnim i održavanje (za nekoliko mjeseci odgođeno) 12. festivala, i unijele opravdane strahove za njegovu budućnost. Pokazalo se ubrzo da je odluka bila izazvana (možda i iznuđena) upravo tim okolnostima. I da je bila tako sjajna da je možemo nedvojbeno prepoznati kao najveći festivalski hit.

U doba kad je taj festival, praktično ni iz čega, utemeljio i pokrenuo pokojni Carlos Gimenez, činio je to uz golemu potporu dobročiniteljice i istinske majke tog festivala, njegove predsjednice Marije Terese Castillo. Ta vrlo bogata, ali i ne manje obrazovana i otmjena dama uložila je golem vlastiti novac u kazalište u zemlji u kojoj u to doba suvremeno kazalište gotovo da i nije postojalo. Dovela je u zemlju Gimeneza, koji je svojim raskošnim redateljskim talentom i golemom energijom te razgranatim svjetskim vezama pokrenuo i kazalište Rajatabla i Fundateneo festival, i relativno brzo, u zemlji koja je dotad postkolonijalno i provincijalno uživala samo u zabavljačkom malograđanskom kazalištu, potaknuo doslovno na tisuće pokreta, skupina i kazališta suvremenog i alternativnoga izričaja, a sam je festival u Caracasu postao bitnim mjestom na festivalskom i kazališnom zemljovidu planeta. Time je potaknuto i nastajanje festivala u susjednoj Bogoti, a onda je festival rastao i rastao i više nije bilo u svijetu bitnog imena ni pojave koji se nisu predstavili i na scenama Caracasa. Vlast je prepoznala golemu važnost Fundateneofestivala i osigurala mu uskoro spektakularna sredstva iz proračuna. Festival je postao i pitanje prestiža.

Nakon Gimenezove prerane i tragične smrti nova ravnateljica Carmen Ramia i izvršna direktorica Gisela Perez Guzman uspjele su zadržati visoke festivalske kriterije koje je Gimenez postavio te na ugledu i zamašnoj energiji dotadašnjih festivala otvoriti nove festivale i dalje prema suvremenosti i propitivanju.

Opadanje blagostanja

S vremenom je, na žalost, golemo bogatstvo koje nafta donosi Venezueli (trećem proizvođaču nafte u svijetu) počelo curiti i otjecati u smjerovima izvan zemlje, pa su optimizam i blagostanje kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih godina u devedesetim počeli osjetno opadati. Zemlja se suočila s ozbiljnom krizom, nezaposlenost je dovela do siromaštva, siromaštvo je potaknulo nasilje, nasilje stvorilo nesigurnost. Bile su to školski idealne prilike za predsjedničku izbornu pobjedu pukovnika Huga Chaveza, bivšega neuspjela pučista, bivšeg robijaša i pučkog tribuna, ekstremnog ljevičara i populističkog demagoga. I dok se Venezuela najbrojnije, uvelike sjeveroamerikanizirane dobrostojeće srednje klase, stasalih intelektualaca i umjetnika, kao i krezovski bogata Venezuela malobrojne (izrazito kultivirane) elite u nevjerici i s podsmijehom zgražala nad njegovim neukim i prostačkim javnim ispadima, smijala pikanterijama iz njegova privatnog života i istraživala njegovim besmislenim obećanjima usmjerenim na kupovanje simpatija ruralnog stanovništva, sirotinje i vojske, on je ozbiljno radio. Pa je usput promijenio ustav i ostvario prividno demokratskim sredstvima, u perspektivi gotovo neograničen mandat, preuzeo niz ovlasti o kakvima prijašnji predsjednici, čak ni u davno vrijeme desne vojne diktature nisu (barem u zakonskoj papirologiji) mogli ni sanjati. A onda je svojim uzorom proglasio susjednoga diktatora Fidela Castra. Venezuela, stalno izložena valu izbjeglica iz kubanskoga raja i upoznata s razlozima njihova iseljavanja, prestala se glasno smijati svom predsjedniku, koji si je pripisao titulu sin naroda. Bogati građani požurili su bankovne račune izmjestiti u Miami te usput, otvarajući ih, tamo kupili i poneku kuću, zlu ne trebalo. Srednji se sloj stao topiti i utapati u masi sirotinje, koja je, predsjednikovim govorima potaknuta, počela sve glasnije izgovarati riječi kao što su nacionalizacija ili nešto poput tvornice radnicima — zemlja seljacima. Intelektualna je mladež (inače izrazito domoljubna) počela sanjati samo jedan san — posao u Sjedinjenim Državama ili Europi, a Veleposlanstvo SAD u Caracasu je, onako u dekorativne svrhe, opasalo izoliranu rezidenciju zidinama.

Nesklonost kulturi

U takvu je ozračju, odgođen zbog katastrofalnih poplava koje su opustošile i doslovno zbrisale čitava sela i naselja, održan prošlogodišnji 12. festival. Predsjednik nesklon elitnoj kulturi (i kulturi uopće) i njegova vlada poslušnika, nisu baš pokazivali prevelik žar da osiguraju golem novac potreban za takvu manifestaciju, pa je festivalski proračun temeljito okljaštren. Sin je naroda u to vrijeme obnavljao porušena sela, svečanim govorima otvarao po predgrađima ambulante za sirotinju, spremao još jedne izbore za produženi mandat i referendum o promjeni ustava, satima govorio u parlamentu o najnevjerojatnijim i najbanalnijim temama rječnikom provincijskog dočasnika uz pokoju psovku te pompozno putovao svijetom u državničke pohode koji su užasavali njegove građane (na Kubu) ili drsko kršili svjetsku zabranu letova (u Irak) ili pak samo udovoljavali njegovoj ljubavi prema postrojavanjima počasnih gardi (po Latinskoj Americi). Redovito i prije svega dižući kosu na glavi svekolikom osoblju u Bijeloj kući, od vrtlara do prvoga stanovnika, što se, iz brige prema urednoj frizuri spomenutih, negativno odrazilo na inozemna ulaganja u Venezueli i poslovni zamah tvrtki.

Prijeteće sjene nad festivalom bacala je dodatno i činjenica koja pripada u političke anegdote. Ravnateljica festivala gospođa Carmen Ramia kao ugledni i istaknuti borac za ljudska prava pomagala je Chavezu i posjećivala ga u zatvoru dok je tamo boravio kao oporbeni pučist. On joj se, odmah nakon useljenja u Predsjedničku palaču, odužio ponudivši joj mjesto predsjedničke savjetnice za odnose s javnošću. Vjerojatno mu pri toj zahvalnosti, osim golema ugleda gospođe Carmen u Venezueli, nije bila nebitna činjenica da njezin muž drži u vlasništvu najmoćniji dnevni list, nekoliko televizijskih postaja i tjednika i time praktično i javno mnijenje zemlje, novome predsjedniku nesklono preko mjere koju bi takva psihologija mogla dostojanstveno podnijeti. Navodno mu je već na prvim razgovorima gospođa Ramia rekla sve što ga ide, ostajući, dakako, i dalje borac za ljudska prava i neovisnost medija, ma bili oni i u vlasništvu njezina supruga. Vele da uopće nije shvatio kako netko takvu njegovu ponudu može odbiti. Potpuno je jasno da populistički vojnik na vlasti nije mogao imati toliko suptilnosti i procijeniti da osim nepokolebljivosti svojih neupitnih demokratskih uvjerenja spomenuta osoba ima pred njegovom svevlašću još jednu sitnu prednost. Ta dama, naime, u subotnjem šopingu mirno može kupiti i njegovu predsjedničku palaču i svekoliko uposleno osoblje, pokupljeno mahom iz predsjednikova društvenog kruga. Prvoga stanara, siguran sam, ne bi kupila, jer riječ je o dami neobično rafinirana ukusa i visokih kriterija.

Festivalsko uskrsnuće

No svi su prošle godine šaputali o tom da je festivalu, zbog svih nabrojenih razloga, došao kraj. I onda je gospođa Ramia odlučila udvostručiti posao te bijenale pretvoriti u godišnji festival. Broj sponzora festivala, koji se odazvao njezinu očiglednu kulturnom prosvjedu protiv politike izolacionizma, zatvaranja zemlje i rastuće nekulture, pokazao je da su vodeći gospodarstvenici na njezinoj strani, jednako kao i javnost. Uključile su se, dakako, i mnoge međunarodne zaklade, te veleposlanstva gotovo svih zemalja iz kojih su pozvane predstave. Odahnuvši od zebnje da će se festival ugasiti, čitav je grad oduševljeno brujao samo o festivalu. O medijima da i ne govorimo. Festival je tako ove godine održan još veći, ambiciozniji i raskošniji nego prije. A država onda jednostavno nije imala kamo nego nabrzinu uskočiti u jureći vlak i pokušati iz njega mahati, ponosno i razdragano kao da su strojovođe. Ponuditi visoko pokroviteljstvo, prirediti prijame, poslati izaslanike, i tako se spasiti od goleme blamaže i možebitno prikazati svjetski otvorenom i vrlo otmjenom političkom elitom.

Upravo je ta odluka i takav ženski hrabar i politički neizmjerno inteligentan potez ravnateljice festivala najvažniji i najveći događaj ovogodišnjeg Fundateneofestivala u Caracasu, kojega ništa viđeno na festivalu nije moglo ni nadmašiti ni zasjeniti. A bilo je tamo dvadeset osam predstava iz cijeloga svijeta i dvadeset pet ponajboljih domaćih ostvarenja, u rasponu od dječjeg i lutkarskog kazališta, preko nekoliko spektakularnih predstava na otvorenom, plesnog teatra, vrhunskog europskog mainstreama pa do najhrabrijih i najbizarnijih kazališnih eksperimenata. Bilo je i devet međunarodnih teatroloških skupova i tribina, dvanaest predavanja i radionica te mnoštvo najuglednijih gostiju sa svih krajeva planeta.

Udvostručenjem domaćih predstava festival je oduzeo svaki argument kvazidomoljubnim bukačima da su zanemarene domaće vrijednosti. Besplatnim spektaklima na ulici razoružani su kritičari koji su prošle godine rogoborili o elitizmu i zabavi za bogate koje ne zanima siromašni puk ulice (temeljni i zaglavni kamen Chavezove retorike). Istodobno, za svakoga ponešto u golemom milijunskom gradu učinilo je festival bitnim za građane svih generacija i kazališnih potreba. Bravo, gospođo Ramia! Tako se vlastodršcima kulturno pokazuje da kulturi politika može i mora samo — služiti.

P. S.

Našim festivalima, kojima je nerijetko od prvobitne važnosti, važnije od programa samog, to da na otvaranje (ili barem zatvaranje) dođe i predsjednik, bilo koji i bilo kakav, moglo bi ovo biti zgodnim poučkom.

Darko Lukić