Pjesma krvavoga tisućljeća

»Plima«, časopis za dramu i prozu, izdavač AGM, glavna urednica Silvija Šesto, broj 3/4, 2000.

Jedan od rijetkih domaćih časopisa koji sustavno objavljuje mlađu ili novu dramu i prozu, »Plima« u izdanju AGM-a, i devetnaestim brojem podcrtava svoju nužnost na kakvu-takvu tržištu. Omjer dramskih i proznih uradaka nije izjednačen, a možda je i bolje da nije, jer prozni dio gotovo uvijek kvalitetom nadmašuje dramski.

Od dramskih uradaka Žarka Milenića, Romane Jagić i Ivane Gudelj zanimljiv je tek onaj iznad trećeg imena. Milenićev tekst Ima i gorih stvari pati od banalnosti i ne pretjerano zanimljiva obrata i uglavnom se može svesti na naslov, dok je bračna introspekcija U svom snu postojim pitka primjena psihoanalize, potpomognuta marionetama ili hologramima. Naprotiv, Žene u kućnim haljinama tekst su bez balasta, životnih likova i solidnih dijaloga, a priče dovoljno zatvorene i otvorene, koje prati par cimerica. Samostalke se nakon neuspješnih brakova polako navikavaju na život zatvoren u četiri zida, s novorođenim djetetom koje dakako nije plod lezbijske ljubavi, ali muški su likovi u tom tekstu uglavnom nepotrebni.

I u ostatku »Plime« muški likovi ne prolaze najbolje, bili oni sasvim obično ljudski ili sve moguće mješavine s nadnaravnim ili izvanzemaljskim. Zapravo bi bilo zanimljivo, na više prostora, razmotriti utjecaj stila i tematike većine ovdje uvrštenih prozaika u odnosu na izabrana pripovjedača, između ostalog i na izbor njegova(?) spola.

U dvanaest kratkih priča koje čine drugi, stilski i tematski ipak heterogeniji dio časopisa, mlađahna proza vrluda od intimističkih zapisa, slice of life (auto)biografija, znan-fana i fantasyja preko hard boiled i aktualnog realizma do epske alegorije. Dobar dio tekstova, ovdje nespomenutih, treba bez grižnje savjesti preskočiti, no primjerice Šumski Ane Zubak i Dokolica Slavena Jelenovića zanimljiviji su pokušaji na granici SF/fantasy žanra, kao i priča »renomirane« Viktorije Faust Oni se tiho dižu iz magle. Stilistički je ipak među njima znatna razlika, jer se Jelenović izruguje općim mjestima žanra, pa na Krk postavlja domaću verziju Roswella, s gimnazijalkom kao stručnjakinjom za izvanzemaljce. Ana Zubak progovara iz prvog lica, no njezina je kratka priča uspjeli spoj osviještenog i ironičnog ženskog pisma i bajke, istovremeno bajkovita i vrlo realistična završetka, dok je Viktorija Faust otkrila tek dio nekog novog romana. Posebno mjesto zaslužuje i kratka uputa djevojkama prije udaje pod znakovitim naslovom Bog je u detalju Ane Šimičić, svojevrstan antipod ili nikad pronađeno poglavlje ženskih časopisa za samopomoć.

Među najuspjelije te stilski i žanrovski najčišće, iako ne i tematski odveć inventivne proze ovog broja »Plime« ulaze Petarde Tarika Kulenovića i Nedjeljno poslijepodne Marka Henča. Kulenović opisuje peteespeovce bilo koje četvrti bilo kojeg većeg grada u Hrvatskoj krajem devedesetih, ne prešućujući ono što nekad ni crna kronika ne spominje, dok je Henč razradio svakodnevni fenomen doma za umirovljenike, s odgovarajućim rješenjem. Naprotiv, apsolutni su favoriti, preporučljivi i za letimično čitanje u knjižari, Tisućljeće Želimira Periša i Pjesma krvavog osmijeha Pjera Šošića. Iako je drugom lakše naći uzore, psihološki obračun pjesnika u apsolutu koncentracijskog logora možda je i zanimljiviji od nategnute alegorije u Tisućljeću, no i u njegovih trideset i tri pjevanja/čitanja ima dovoljno i akcije i moraliziranja. Što se za devetnaesti broj »Plime« u cjelini, heterogenosti usprkos, ipak ne bi moglo reći.

Igor Ružić