Od Tbilisija do Pariza

Od Tbilisija do Pariza

Deset predstava prikazali su izvođači različitih dobnih skupina, koje očigledno drži duh iskonskog histrionstva, jer su u slučaju ovog festivala i financije podjednako minimalne

Jedna od modernih teza kraja prošlog stoljeća bila je i ona o zastarjelosti podjela na Istok i Zapad, te opasnosti od nove podjele koja bi uključivala ostala dva geografska pola. Iz domaće pak perspektive to niti je izgledno niti poželjno, dok smo o opasnostima valjda odavno prestali razmišljati na način zapadnih teoretičara. Ipak, dok gledamo slike prekooceanskih prosvjeda zbog namjere ukidanja sveameričkih granica, u našem je dijelu svijeta još moderno multi-kulti spajanje ili barem miješanje. Dio takvih težnji je i festival Little, Little in Oriental Europe ili na jeziku organizatora Petits Petits en Europe Orientale, započet početkom proljeća u Tbilisiju, koji završiti ima koncem svibnja u francuskom gradu Vitryju. Ideja o putujućem kazališnom festivalu potekla je iz Francuske, ali sudeći po imenu njezina začetnika, Mustaphe Aouara, nije samo francuska.

Strogi pravilnik

Festival Petit Petit, iako naizgled neformalna karaktera, odvija se po strogom pravilniku od sedam točaka, koji redom uvjetuju originalan autorski tekst, trajanje od sedam minuta, najmanje dva izvođača, prostor izvedbe ograničen na jedan četvorni metar, točnije 1,07 kvadrata, minimalističko svjetlo i lokalnu glazbenu potporu. Ujedno, predstavu od mansiona do mansiona vodi conférencier, zadužen za najave koje bi prije trebale zainteresirati nego informirati. Iako se vremensko ograničenje ne podnosi toliko teško, ono što svakog gledatelja malih, malih mora zadiviti vještina je kojom više-manje dovršeni dramski fragmenti uspijevaju balansirati, kako na podignutom kvadratnom podiju, tako i na granicama kazališnih rodova i vrsta.

Deset predstava prikazali su izvođači različitih dobnih skupina, koje očigledno drži duh iskonskog histrionstva, jer su u slučaju ovog festivala i financije podjednako minimalne. Uz, prema pravilniku, glazbenu suradnju domaćega benda Batkove banalne banane, u SKUC-ovoj dvorani Pauk nastupio je najprije teatar iz Cetinja s predstavom Brodolomci, realističnom dramom o »propasti balkanske mornarice«, a zapravo tek crnohumornom obratu u ulogama podčinjenog i nadređenog. Grupa Art et Zan iz Trsta igrala se putnika vjetra, koji su u Zagreb stigli tek da bi publiku naučili pjevati Volare, cantare. Parižani, inače najzastupljeniji među sudionicima festivala, trudili su se pak konkretnim, politički intoniranim prilozima ocrtati represiju sustava, država i granica, znajući da je to tema na koju su osjetljive sve države kroz koje festival prolazi, bez iznimke. Baš su zato, uz predstavu Dobar, rđav, marionete Lutkarskog pozorišta iz Zemuna, najzanimljivije izvedbe bile Osobna karta s Korzike i ona Centra suvremene umjetnosti iz Erevana u Armeniji. Korzikanci su zabavnom groteskom prikazali vječnu dilemu emigranata i onih koji se na takav sudbonosni potez ne mogu odlučiti. Armenski se doprinos pak može, iz objektivnih razloga, promatrati kao uspjeli primjer fizičkog teatra koji publiku ne ostavlja ravnodušnom, prije svega zbog izrazitih izvođačkih osobnosti i sposobnosti.

Autobusno drndanje

Zapravo o samim predstavama festivala Petit Petit i ne treba govoriti u strogim kazališnim kategorijama, niti ih se može ocjenjivati kao standardnu produkciju. Kao i njihovi davni prethodnici, i ovi putujući glumci znaju zašto rade ono što rade, i njihova je odluka, baš zbog toga, ispravna. Glumci žive od publike i aplauza, pa se zbog toga isplati i autobusno drndanje od Tbilisija do Pariza.

Igor Ružić