Novi most ili podmorski tunel pokraj Trogira?

Novi most ili podmorski tunel pokraj Trogira?

Ako se govori kako ova država nema jadransku orijentaciju treba reći da je to zbog toga što takvu orijentaciju nemaju više čak ni naši otoci, a kamoli gradovi. Trogir se, poput Kaštela i tolikih drugih, niz desetljeća razvijao kao proleterski suburbij, pretvarajući se u okućnicu divovske tvornice. Grad treba ponajprije obnoviti svoj izvorni smisao, ponovno postati živa postaja na transverzali od sjevera prema jugu Jadrana

Na osnovi Generalnog urbanističkog plana Trogira i Segeta Donjeg iz 1992. ponovno se aktualizira prijedlog gradnje mosta s kopna prema Čiovu. Moramo, dakle, podsjetiti na konzervatorsko gledište koje urbanisti tada nisu željeli ugraditi u rečeni plan. Prometno opterećenje tanke prometnice uz istočni obod gradske jezgre, neposredno uz apside Radovanove katedrale, postalo je uistinu nepodnošljivo. Tuda se godinama kotrljaju deseci tisuća tona svakojakog materijala prema posve deplasiranu Brodogradilištu koje danas (treba li reći — uzalud?) hrvatska država sanira s dolarskim iznosom dostatnim da se u potpunosti obnovi četrdeset tisuća četvornih metara u povijesnoj jezgri. Kada se ne želi shvatiti da bi Brodogradilište pokraj čipkastog Radovanovog i Duknovićeva Trogira moralo proizvoditi fina sofisticirana plovila, a ne mastodontske suhe dokove... — greške u prostoru nužno se moraju pojačavati. Dakle, dok se unikatni krajolik uz Trogir razdaje poput puke sirovine i dok se povijesna jezgra i dalje rehabilitira samo frazama, posve je logično da se projektira most, a ne tunel prema Čiovu, jer »za bolju soluciju danas nema ekonomskih mogućnosti«. Pri tome se od profila morskog tjesnaca pred Trogirom pravi La Manche, pa se izmišljaju — za tunel od ciglih nekoliko stotina metara — sve moguće tehnološke prepreke, kao da kroz slične profile u desecima gradova s rijekama (Thames, Seine, Neva, Tibar) već više od stoljeća ne putuju željeznice, metroi, automobili...

Trogir zaboravio da je na moru

No, nemojmo pomisliti da je ovaj most nacrtan zato što su planeri s hrvatskoga kontinenta, pa se eventualno nisu mogli dovoljno suživjeti s ovim gradom, koji se može doživjeti samo kao osobno otkriće, a ne može shvatiti nikakvom školskom lekcijom. Riječ je jednostavno o tome da je Trogir sam godinama zaboravljao da leži na moru i da je zbog njega nastao na mjestu koje toliki od nas hodočaste. Ako se govori kako ova država nema jadransku orijentaciju treba reći da je to zbog toga što takvu orijentaciju nemaju više čak ni naši otoci, a kamoli gradovi. Trogir se, poput Kaštela i tolikih drugih, niz desetljeća razvijao kao proleterski suburbij, pretvarajući se u okućnicu divovske tvornice. Grad treba ponajprije obnoviti svoj izvorni smisao, ponovno postati živa postaja na transverzali od sjevera prema jugu Jadrana. U novijim vremenima, kad se Trogir poput tolikih drugih na Jadranu okrenuo od mora, zapuštajući svoju obalu i pomorske veze, i kad je nekoć pomični most »okoštao« postajući istinska prepreka plovidbi kroz trogirski tjesnac, sam grad izgubio je mnogo od izvorne geomorfološke definicije.

Logično urbanističko, konzervatorsko te iznad svega gospodarsko gledište morat će inzistirati na rehabilitaciji izvornog položaja, funkcije i smisla Trogira. Jedrilice koje danas plove Jadranom kabotažom (dnevnom plovidbom), gazom i po snasti ne razlikuju se mnogo od srednjovjekovnih galija. Bilo bi dostatno obnoviti pokretni most prema Čiovu da se plovidba krstaša Jadranom vrati na svoju povijesnu liniju, odnosno da se brodovi ponovno svrnu u Trogirski kanal i Kaštelanski zaljev. Takva redefinicija geomorfološkog smisla Trogira imala bi za posljedicu redefiniciju čitavoga gradskog tercijara i mogućnost revitalizacije na novim osnovama za čitavu gradsku jezgru, Pasike, Kamerlengo i naselja unutar Kaštelanskog zaljeva.

Jedra kroz trogirski tjesnac

Konzervatori i ovdje nude, a ne zabranjuju. Zalažemo se, dakle, za ideju o gradnji podmorskog tunela, čiji projekt nije osobit inženjerski izazov. Časovita ušteda do koje bi se došlo gradnjom mosta umjesto tunela trajno bi onemogućila Trogiru da vrati jedan od elementarnih atributa svog povijesnog lika: jedra koja promiču Trogirskim tjesnacem; brodove, koji će se jednog dana, valjda skoro, ponovno odriješiti od splitske rive i preko Kaštela doploviti do tog grada-vodozemca starog toliko da mu temelji — ilirski, helenistički, rimski, pod današnjim srednjovjekovnim — doslovno rastu iz Jadrana.

Leonardo Benevolo, poznati povjesničar arhitekture i urbanizma, jednom je dobro zapazio: »La machina urbanisticha gira su se stessa« — stroj urbanističke discipline vrti se sam od sebe. A Trogir zaslužuje da se o njemu ne razmišlja u pojednostavnjenjima, usputno, po ugovorenom zadatku. Prijedlog da se njegova povijesna jezgra rastereti od prometnih opterećenja mostovnim by-passom između Čiova i Blata (uz močvarni Pantan — jedinstveni kulturno-prirodni rezervat, gdje su neki drugi urbanisti još nedavno crtali kupališnu zonu za deset tisuća kupača, rukometna i nogometna igrališta, marinu sa četiristo vezova...), znači zapravo konačnu amputaciju Trogira od sama smisla njegova nastanka; da o svim vizualnim aspektima te gradnje ne govorimo ljudima koji ne znaju što znači gledati prema Trogiru — zaglavnom kamenu uskoga morskog tjesnaca između Kaštelanskog i vanjskog mora.

Joško Belamarić