Nezaobilazna studija

Nezaobilazna studija

Krystyna Pieniazek, Pjesničko stvaralaštvo Antuna Branka Šimića, prevela Jadranka Nemeth Jajić, biblioteka Inozemni kroatisti, ur. Stjepan Damjanović, Matica hrvatska, Zagreb, 2000.

Navodeći impresivan popis literature na kraju svoje studije o hrvatskom pjesniku Antunu Branku Šimiću, a krećući se isključivo unutar slavističkoga jezičnog kruga, Poljakinja Krystyna Pieniazek nudi nam podatak koji bi bio fascinantan kad se u Hrvatskoj već dulje vrijeme ne bi znalo za sklonost i upućenost poljske kulturne javnosti o hrvatskoj literaturi — podatak da su više od stotinu znanstvenih i kritičkih referenci o Šimiću objavili Poljaci, a manje od sedamdeset glavnina ostalih slavenskih teoretičara i kritičara — Hrvati, Česi, Srbi, Crnogorci, Bosanci... — podatak koji svjedoči o iznimnoj popularnosti, kao i o informiranosti Poljaka ne samo o opusu Šimićevu nego i o hrvatskoj literarnoj produkciji uopće (slučajno ili ne — ne navodi se literatura o Šimiću na ruskom jeziku!?).

Vrhunac hrvatskoga ekspresionizma

Studija Krystyne Pieniazek o A. B. Šimiću rezultat je njezina doktorata o istoj temi, a odmah (osobito danas u Hrvatskoj — u eri preispitivanja znanstvene i općeljudske savjesti zbog naplavina smeća od krivotvorenih diploma svih vrsta) valja istaknuti da je pred čitateljem izniman rad, rad s brazdama od oranja teme, rad u koji je uloženo znanje, trud, napor, istraživanje te zavidna razina znanstvenoterminološke akribije. Nezaobilazan će to biti rad za svakog imalo zainteresirana istraživača ne samo Šimićeva opusa, nego hrvatskoga ekspresionizma i njegovih ishodišta i dosega uopće.

Budući da je Pieniazekova neupitno pošla od teze da je Šimićev opus vrhunac hrvatskoga ekspresionizma (s čime se uglavnom možemo složiti), njezina je zadaća bila predstaviti cjelokupan Šimićev rad — poetski, manifestni, kritičarski. Obrazovana na humanističkim slavističkim književnim studijima, Krystyna Pieniazekova iskazala je i osobni interes i visoku razinu poznavanja filozofijskih tema (autora, teza, teorija), nezaobilaznih u tumačenju književnih događanja poput ekspresionizma. Polazeći dakle od Šimićeve metapoetike, bila tome sklona ili ne — namjerno je odabrala Šimićev metatekst da bi njime tumačila tekst. Započela je dakle Šimićevim manifestima. Svjesna da samosvojnost i samodostatnost književnoga teksta nije upitna, da je iskaziva njime samim, odlučila je konzultirati teorijske Šimićeve manifeste, zaključivši s punim opravdanjem da su i oni, osim što upućuju na autorsku poetiku, sami po sebi umjetnička djela. U Šimićevim tekstovima O muzici forma ili Usamljenost duha ona je tražila i našla manifeste njegove vlastite poetike — antiesteticizam, nužnost prevrednovanja stvari, nepoetičnost, estetika ružnoće, makabričnost kao stil, nekonvencionalnost ljepote, rušenje jezičnih tabua, brutalizaciju govora, vulgarizaciju harmonije, čežnju za rušenjem vladajućih estetskih i moralnih modela, protivljenje lijepom i ljepoti, potrebu za vječnim kretanjem, hermeneutičnost govora, muzikalnost i duhovnost forma što nas okružuju.

Aluzije na Heideggera i Kandinskog česte su i ispunjavaju tekst srodstvom duša, likovno-književnih i filozofskih poetika.

Riječ i proces

Dotičući se Šimićevih eksplozivnih tekstova u časopisima koje je sam uređivao (»Juriš«, »Vijavica«) — PienieMzekova lako prepoznaje te Heideggerovim Dasein (Tubitkom) tumači Šimićevu destruktivnost, ali i s njom povezanu nadu i želju za prevrednovanjem institucionalizirane kulture. Iz tih tekstova ona jasno iščitava Šimićev rušiteljski demon sa stranica »Juriša«. Prepoznaje ne samo riječ nego i proces, stav, samo biće Šimićeva genija u njegovoj jedinstvenoj riječi preobraženja. Također, očigledno dobro svladavši Šimića, autorica jasno daje do znanja da preobrazba nije tek puka riječ, ona je Šimićev credo, njegov život, vokacija, životni čin što ga na sebi i svojoj okolini vježba umjetnik sam — genijalni pojedinac, kojemu — ako mu i jest dopušteno sve, nije mu dopušteno živjeti. Umjetnik, smatra Šimić, posjeduje posebnu vrstu samosvijesti — takvu kojom prekoračuje sama sebe, kao što je Šimić to i učinio svojim djelom i na kraju — svojim životom. Misticizam koji odjekuje filozofijom Šimićevih krikova »Mi ne znamo što je umjetnost, ali možda mi osjećamo!« ponovno nas danas mami u senzualnost postmodernističke umjetnosti koja ne priznaje kanone. Pa tako umjetnost i traje, jer umjetnost i jest »nova ljepota koja postaje... a ne ljepota koja stoji«.

Misao o zvukovnoj strukturi svemira

Dok je prvi dio studije o Šimiću Pieniazekova posvetila studiji poetike i filozofije pjesnikova svjetonazora, drugi — također vrlo pomno, studiozno obrađen dio posvećen je — čemu li nego Šimićevu pjesničku jeziku! Zapaža da se Šimićeva poetika jezika oslanja na misao o zvukovnoj strukturi svemira; on sam govori o glazbi bića. Ono što je žarko žudio pjesnik — transformaciju jezika — po njemu bi izazvalo i transformaciju svijeta u jedan jedini krik, vrisak, vapaj — transformaciju u žuđeni zaumni govor. Ako je pjesnikovo polazište da umjetnost iskazuje simultanizam života, onda je vrlo jednostavno iz jezika izbaciti sve suvišno, dekorativno, sve metafore i metonimije i stalne epitete. Jezik poezije, toliko smo do danas svi naučili — nije nužno i pjesnički jezik. Po Šimiću, što osobito ističe njegova interpretatorica Krystyna Pieniazek, »bit se jezika objavljuje u bitku. Logos, riječ oblik je života, postojanja. Jezik, koji nismo stvarali mi nego generacija: od mitosa do kršćanske slike o svijetu. Stoga, koliko god u jeziku gledali veliko izumjeće, najdavnije sredstvo koje je čovjeka udaljilo od životinje, ipak treba da prema svakoj pojedinoj riječi budemo vrlo oprezni, i kad filozofiramo i kad pišemo pjesme. Treba da riječi misle ono što mi mislimo, a ne da one misle svoje...«

Treći dio studije, nazvan Između svjetonazora i poetike uglavnom razmatra tematski raspon Šimićevih pjesama, grupiran u cikluse Bog, Tijelo, Smrt. Pozivajući se na predstavnike tzv. tematske kritike (H. Levin, J. P. Weber), zatim na predstavnike psihokritike — estetičare C. Maurona i G. Bachelarda — Pieniazekova konstatira da tema i motiv u Šimića ne nastupaju odvojeno; upravo obrnuto — pečat neponovljivosti daju im neponovljive veze u koje ulaze. Jer, topos je sam po sebi petrificiran te mu u Šimićevu opusu nema mjesta. Topos ustupa mjesto preobrazbi, takvoj u kojoj se uvijek gube petrificirana, pa čak i najnovija značenja. Stalna na tom svijetu samo mijena jest. Ako i za koga vrijedi više — vrijedi za Šimića — zaključak je što nam ga nudi autorica studije o A. B. Šimiću — Poljakinja Krystyna Pieniazek.

Irma Kovačić