Nepoznata dimenzija zbilje

Nepoznata dimenzija zbilje

Početkom dvadesetog stoljeća slavljen je kao otac moderne i preteča njemačkog ekspresionizma; istodobno su protivnici moderne umjetnosti proglasili njegove slike tek izrazom neurotične prirode

»Iste godine dođe u Rim neki mladi slikar iz Kandije, učenik Tizijanov, kojega radi velike slikarske sposobnosti starac Klovio na toliko obljubi, da želeći ga imati kraj sebe, preporuči ga pismeno kardinalu Farnesu (dne16. studenoga 1570), koj je tada boravio u Viterbu, s molbom, da mu odstupi jedan stan u svojoj rimskoj palači. Po svoj prilici zadovolji kardinal molbi Klovijevoj, jer mladi Grk postade učenikom Klovijevim u sitnom slikarstvu«, pisao je 1878. Kukuljević Sakcinski o rimskom susretu hrvatskog sitnoslikara Julija Klovića sa mladim Krećaninom. Slikarski opus Domenikosa Theotokopoulosa (1541 — 1614), zvanog El Greco, originalan je kao i u jednom pismu sačuvana bilješka o njegovu karakteru. Umjetnik je navodno, tako glasi Klovićeva priča, zazirao od danjeg svjetla.

Jednog je proljetnog jutra, sa željom da zajedno prošetaju gradom, majstor minijatura ušao u atelijer i ostao nemalo iznenađen scenom koju je zatekao. Teški su zastori na prozorima bili gusto navučeni, predmeti u prostoriji jedva raspoznatljivi. Slikar je sjedio na stolcu, ne radeći, ne spavajući — potpuno odsutan i usredotočen na neki drugi svijet. O šetnji ni govora. Danje bi svjetlo, objasnio je tada, samo nepotrebno naudilo njegovu unutarnjem svjetlu.

Grozničave vizije

Ova je priča, iako možda ne sasvim istinita, dobro ispričana i efektno se uklapa u našu predodžbu podrijetlom Grka, slikarskom naobrazbom Talijana, a nastupom Španjolca, čija djela svjedoče o izvanserijskoj osobnosti. Izdužene prilike koje nastanjuju čudnovate prostore, dinamični oblici i vibrirajući kolorit, svjetlost koja potječe iz neke nama nepoznate dimenzije, dio su grozničavih vizija koje su vladale El Grecovim tajnovitim unutarnjim svijetom. A upravo je taj svijet — neometan od vanjskog, a vođen unutarnjim svjetlom — umjetnik intenzivno inspicirao.

U svojim je Starim majstorima Bernhard zajedljivo zamjerio bečkom Kunsthistorischesu što ne posjeduje ni jednoga jedinog El Greca. Meier — Graefe je iz istog razloga lamentirao već 1910. uz opasku o (ne)inteligenciji odgovornih muzealaca na njemačkom govornom području. U Srednjoj se Europi do naših dana samo Budimpešta može pohvaliti posjedovanjem djela velikoga majstora...

Ono što su Habsburgovci usprkos svojoj razvijenoj sakupljačkoj politici propustili u Beču je ispravljeno tek nakratko — do ove jeseni. Kunsthistorisches je odjednom sakupio četrdesetak El Grecovih radova i ostvario malu, ali vrlo reprezentativnu izložbu. Interijeri su muzeja ovom prigodom utonuli u mističan polumrak iz kojega iznimnom ekspresivnošću zrače djela vječnog autsajdera — slikara čija je iznimnost stoljećima, uključujući i ono koje smo upravo ostavili iza nas, tumačena sintagmama kao što su prenapregnutost, pretjerana sklonost mističnom, ili jednostavno — ludilo.

Asimiliran i neprilagođen

El Greco je zanimljiv slučaj od zapada asimiliranog, ali nikada potpuno prilagođena post-bizantskog slikara, čiji je grčki identitet dolazio do izražaja u svim razvojnim fazama njegova stvaralaštva. Ako nikako drukčije, a ono njegovom signaturom — do kraja je života potpisivao svoja djela isključivo sa Dominikos Teotokopoulos.

Rođen je na Kreti — zahvaljujući ranom kolonijalizmu kao Mlečanin — gdje su i nastale njegove prve ikone. Ono što je učivši zanat u Veneciji usvojio od Tintoretta, a u Rimu skinuo Michelangelu, uobličio je vođen neponovljivim temperamentom u prepoznatljivu i jedinstvenu manieru. Od kraja šezdesetih godina 16. stoljeća El Greco je bio glasnik spiritualnosti iz koje je većinom progovaralo nešto hladno, kalkulirano i namješteno. Njegove su nove formulacije revolucionirale prikaze svetaca, no tek je u Španjolskoj, njegovoj izbornoj domovini od 1576. godine, specifičan stilski izraz potpuno sazrio. Zahvaljujući skepsi španjolskoga kralja Filipa II, koji ga je odbio kao dvorskoga slikara, El Greco je svojoj ludosti mogao priuštiti puni zamah. Djela nastala u Toledu samovoljni su i neobični eksperimenti s talijanskim manirizmom i s toplim koloritom venecijanskog slikarstva. Ona su zapletene igre iz ruku genijalnoga režisera svjetla u vjerskom teatru.

Efektni, neobuzdani potezi kistom, nedovršenost i poodmakla apstrakcija čine El Grecova djela i iz današnje perspektive nevjerojatno modernima. No, udaljivši se od slikarskih tradicija svoga vremena, ne postigavši internacionalnu slavu pod kraljevskim patronatom, on je gotovo tri stoljeća bio osuđen na zaborav. Tek su predstavnici postimpresionističke avangarde otvorili put novoj prosudbi njegovih djela. Početkom dvadesetog stoljeća slavljen je kao otac moderne i preteča njemačkog ekspresionizma; istodobno su protivnici moderne umjetnosti proglasili njegove slike tek izrazom neurotične prirode. Slično su morali osjećati i neki od El Grecovih suvremenika kad su ga slušali kako zagovara i tumači umjetnost vlastitog vremena, a ovisnost o antičkim uzorima smatra negativnom osobinom umjetnikâ.

U dva nam je djela svjetovne tematike, a oba se trenutno mogu vidjeti u Beču, El Greco poput manifesta prenio punu širinu vlastite umjetničke vizije. National Gallery iz Washingtona za neko se vrijeme odvojila od svog Laokoona — jedinog El Grecova prikaza mitološkog sadržaja. Tragična smrt Apolonova svećenika koji je predvidio propast Troje inscenirana je s okrutnom dramatikom. Takva je formulacija teme, sa nekoliko dodatnih likova i Toledom umjesto Troje u pozadini, neovisna o svim mogućim predlošcima. Gotovo demonstrativni modernitet majstora sklona pretjerivanju jasno dolazi do izražaja. Pogled na Toledo nastao oko 1600. godine slovi kao prvi primjer španjolskoga pejzažnog slikarstva. Grad čije su topografske karakteristike izobličene u korist vizualnih efekata leži u olujnom pejzažu dostojnu nekog od ekspresionista dvadesetog stoljeća.

Izbor je djela za bečku izložbu zaslužio superlative — među njima je i niz fantastičnih portreta nastalih između 1580. i 1614. godine, od kojih posebno treba izdvojiti onaj redovnika, pjesnika i umjetnikova prijatelja Hortensija Paravicina. Uz još nekoliko skulptura i crteža Kunsthistorischesu je uspjelo dokumentirati najvažnije aspekte El Grecova stvaralaštva. Svim poklonicima mračnoga proroka i njegova fascinantnog kozmosa preporučamo da prije jeseni svakako planiraju pohod velike kuće na Ringu. Ona je, naime, jedina koja ima povlasticu prezentacije El Grecovih djela u ovakvu sastavu.

Libuše Jirsak