Na površini

Na površini

Vođena i nedoživljena slučajnost susreta na sceni ne stvara napetost i iščekivanje. Postaje svejedno što će se sljedeće dogoditi. Jer žurba koja se zbiva očigledno ostaje na površini i ne ulazi pod kožu — a kamoli da zaroni do duše

Mladi katalonski umjetnik Emilio Gutierrez je, nakon Juana Carlosa Garcije, Bebeta Cidre i Alexeya Tarana, novi gost-koreograf Zagrebačkog plesnog ansambla. Već zapažen i nagrađivan u svojoj domovini i šire, Gutierrez je lani gostovao u Svetvinčenatu na Festivalu plesa i neverbalnoga kazališta. Nakon nekoliko plesnih radionica koje je održao za zagrebačke plesače stvoren je temelj nove suradnje i tu je umjetnička voditeljica ZPA Snježana Abramović vidjela dobar nastavak svoje politike internacionalizacije hrvatskoga plesa.

Blizak prethodnicima po plesnom rječniku Gutierrez gradi predstavu na osjećaju samoće i slučajnosti događanja, međusobnom osluškivanju i individualnoj reakciji. Na žalost, ovaj se put nešto ispriječilo između senzibilna koreografa, dobrih plesača i poznatih autora glazbe.

Možda netko započne beskrajan pad bez stanke i cilja, bez nekog da ga zaustavi... možda netko traži po džepovima drugih, tajne riječi. / Može osvanuti hladnoća i zalediti želje, zarezati kožu ili uspeti se u najtopliju točku tijela, dovesti ga do bjesnoće pokreta i zaborava zašto se nalazi u tom nezaustavljivom stanju, a da se nitko ne pita kako je sve to počelo. Koliko ima opipljive emocije i strasti, te duhovite slikovitosti u Gutierrezovim rečenicama, toliko one nedostaju na sceni. Poetski tekst iz programske knjižice otvara vrata kroz koja koreograf, plesači i autori glazbe nisu zajedno prošli.

Nikolina Bujas, Andreja Široki, Ognjen Vučinić, Branko Banković, Roberta Milevoj, Zrinka Šimičić i Darija Boždor čine koherentnu grupu, a ipak je osnovni dojam da su više uredno nego nadahnuto odigrali predstavu. Možda je najveći kratki spoj u glazbi Alana Bjelinskog i Gorana Bakrača koja podsjeća na nekadašnje bijenalske eksperimentalne glazbenoscenske projekte, a Gutierrez se ne bavi eksperimentalnim pokretom, nego plesačkim tijelom kao finim instrumentom duše. I dok kostimi Silvija Vujičića podcrtavaju nježnost i snagu izrađenih tijela, a svjetlo ih Branka Cvjetičanina sjenča (možda čak s malo previše tame), glazba ima svoje priče, šumove, žamor, i diktira rezove. Vođena i nedoživljena slučajnost susreta na sceni ne stvara napetost i iščekivanje. Postaje svejedno što će se sljedeće dogoditi. Jer žurba koja se zbiva očigledno ostaje na površini i ne ulazi pod kožu — a kamoli da zaroni do duše.

Maja Đurinović