Kao sinopsis za spotove

Kao sinopsis za spotove

Tomislav Zajec, Rupa njegova imena, Ceres, Zagreb, 2000.

Tomislav Zajec autor je vrlo dobra romana Soba za razbijanje, s kojim se dokazao i nametnuo kao jedan od zanimljivijih autora mlađe generacije. Možda roman nije sasvim na liniji najnovije hrvatske proze, niti se s njom sasvim ideološki poklapa, ali ne može mu se nikako zanijekati modernost i suvremenost, ponajprije jer je on zapravo stanovita domaća varijanta, prijevod Elissova Američkog psiha. Možda se najviše od ostale domaće produkcije taj roman razlikuje ponajprije očištem; šmokljanskom, vrlo rafiniranom vizurom, koja je ipak nešto drukčija od ruralnih stereotipa i proze iz predgrađa. Zajecovi su likovi bogata i razmažena djeca iz središta grada i sa sjevernih brežuljaka, često plačljiva i slaba, ali ništa manje okrutna — za razliku od stereotipa proze iz devedesetih, čiji je glavni lik uglavnom iz predgrađa ili je tek doselio sa sela. No, ono što ipak najviše fascinira u tom romanu Zajecova je lakoća pisanja, lakoća građenja romaneskne strukture, snaga kombinatorike, riječju: umijeće pisanja duge forme. Gledano čisto zanatski, roman je solidno, čak vrlo dobro napisan — a od mlađih autora dostigao ga je jedino Jurica Pavičić svojim drugim romanom Nedjeljni prijatelj. Igrom slučaja, oba su romana objavljena u istoj nakladničkoj kući.

Marginalna pozicija

Tomislav Zajec također piše drame i pjesme. Čak je i dobitnik nagrade Goran za mlade pjesnike 1995, a knjiga Rupa njegova imena treća je njegova zbirka poezije. Dakle, riječ je o svestranu, vrlo darovitu autoru, koji ima dovoljno energije i hrabrosti da se izrazi na različite načine. Također, nije toliko ni zastupljen u medijima, s obzirom na to koliko je knjiga objavio; jer je vjerojatno — milom ili silom — odabrao osamljenu, marginalnu poziciju. Znajući sve to, čitanje njegove nove knjige može biti zaista zanimljivo. U novoj zbirci nećemo naći onog starog Zajeca iz Sobe za razbijanje, u njoj nema epskog zamaha, nema razgranate krošnje fabule, u njoj jednostavno nema dužih formi. U toj novoj zbirci autor je ponekad vrlo arogantan prema čitatelju i kao da se uopće ne trudi da ga zavede. Čini se da Zajec ovdje svu pozornost usmjeruje na jednu rečenicu ili jedan stih — jer ovo je doista fluidna forma, nešto između kratke proze i poezije: nadrealna pjesma u prozi. Dakle, čitav prostor njegovog sadržaja, prostor značenja, zbijen je sada u stih, ili u jednu jedinu rečenicu. Očigledno je da Zajec i u toj formi piše solidno, ali, mišljenja sam, nije ni izdaleka onoliko dobar kao u prozi, u dugoj formi romana. Pisanje poezije njemu dođe kao opuštanje, rješavanje nepotrebna balasta i opterećenja, ono ga oslobađa — kao i njegova kolegu Prtenjaču — ali bez nekog većeg udjela selektivnosti i bez većeg napora. U mikrosvijetu jedne njegove rečenice susrećemo se s naglim obratima, smislenim saltima i preokrenutim značenjima. To je nadrealni postupak, slijed ludih slika, a sve skupa sliči sinopsisu za spotove s MTV-a, ili za najnoviju seriju epizoda Monthyja Pytona. Zbirka Rupa njegova imena pruža nam barem desetak dobrih ideja, otvara nam različita vrata u nadrealne svjetove; mislim da je šteta što je autor tu stao, nadam se da će uskoro iz njih izaći neki novi podebeli roman, a tu je svakako jači nego u tankoj poeziji — jer Tomislav Zajec svakako ima sposobnosti za takvo nešto.

Rade Jarak