Kako sam u KSET-u dobio fino po ušima

Kako sam u KSET-u dobio fino po ušima

Koncert Devicsa u klubu KSET, 3. svibnja 2001.

Devics su na mrežnim stranicama Glazbe (Internet MONITOR) bili najavljivani kao »cabaret post rock bend koji spaja Toma Waitsa i Tortoise«. Da postoji bend koji je to doista kadar učiniti, bio bi nedvojbeno jedan od najboljih bendova na svijetu. Dvije su stvari sigurne: kao prvo, Devics to nisu i, kao drugo, od Devicsa to nitko i ne očekuje. Ali ne mogu poreći da je najava dobro zvučala. Otprilike onako kako zvuči slatka laž.

Devics su četvoročlani bend iz Los Angelesa koji čine Dustin O'Halloran (gitara/klavijature), Sara Lov (vokal/gitara), Ed Maxwell (kontrabas/bas) i Evan Schnabel (bubnjevi). Devics iza sebe ima već četiri LP-ja i tri europske turneje. Na američkom kontinentu njihova izdanja dostupna su samo u online trgovinama i na njihovoj vlastitoj mrežnoj stranici jer su nakon bezuspješnih pokušaja traženja izdavača odlučili osnovati vlastitu diskografsku kuću, Splinter Records. U Europi njihove albume raspačava Bella Union, diskografska kuća Robina Guthriea, bivšeg šefa Cocteau Twinsa i sadašnjeg šefa Violent Indiane, benda koji je prije nepuna dva mjeseca također nastupio u KSET-u. I zato ne treba čuditi ako ustvrdim da Devicsove jabuke ne padaju daleko od stabla Violent Indiane. Iako bi vjerojatno bilo točnije ono s jabukom i stablom ako bi se uloge zamijenile. Ali to ionako nije najvažnija stvar na svijetu.

Bilo kako bilo, Devics su izrazito bolji i komorniji, što ne treba čuditi ako se zna da zvučnu sliku, najčešće, stvaraju pomoću ženskog vokala, raštimanih klavijatura, kontrabasa (koji Ed Maxwell naizmjence svira prstićima i gudalom) i bubnjeva. Ta njihova komornost/kabaretnost svakako je prikladnija prostoru i razglasu KSET-a od mnogo žešćih i gitarističkijih stvari Violent Indiane, koje su, zahvaljujući izobličenjima, sve zvučale gotovo istovjetno. Osim raspoložene publike koja je Devics uspjela pozvati na dva solidna bisa, svakako vrijedi istaknuti dvije pjesme. Jednu su odsvirali negdje sredinom koncerta u ponešto izmijenjenu postavu: Dustin je svirao gitaru i pjevao, a Sara je na sebe preuzela prateći vokal. Domagoj i ja smo prvo bili zatečeni promjenom, a onda smo oduševljeno zaključili: Klasični Calexico! Ponadali smo se da će biti joštakvih pjesama, ali ništa od toga. Drugi najbolji trenutak koncerta bila je pjesma koju je Sara najavila kao posljednju i u kojoj se Ed ostavio kontrabasa i prihvatio se pimplanja gitare, a pjesmu su zajedno otpjevali Dustin i Sara, što je za posljedicu imalo da Domagoj i ja drugi put te večeri izmijenimo jel-ti-čuješ-ono-što-ja-čujem pogled. Zaključak je bio neizrečen i jednoglasan: Prljavi postrock. Osim toga, na povratku do kuće donijeli smo još nekoliko zaključaka: kao prvo, pivo je bilo mnogo hladnije nego na Violent Indiani, kao drugo, Dustin ima odličan samozatajni postrock-vokal i prava je šteta što ga češće ne koristi i, kao treće, Devics, kao i KSET, može kad hoće. Šteta što neće češće.

Kruno Lokotar