John Cassavetes

Uz ciklus na HTV-u

Nedavno je na HTV-u počeo ciklus filmova Johna Cassavetesa, redatelja koji je prvencem Sjene 1960. oduševio na festivalu u Veneciji, gdje je dobio nagradu kritike, a zatim na neobičan način iznenadio naše filmofile. Godina 1963. — kada se film pojavio na našem repertoaru — bila je nezgodan trenutak za sve one koje su već malo popostali u očekivanjima i dočekivanjima velikih filmskih djela. Naime, negdje na samom početku šezdesetih filmski je repertoar bio bolji nego ikada i prije i poslije — možda i ne zahvaljujući toliko distributerima koliko događanjima u svjetskom filmu u tim njegovim možda najboljim danima nakon Drugoga svjetskog rata. U svega nekoliko godina mogli su se odgledati najuspjeliji filmovi Antonionija, Bergmana, Fellinija, Viscontija, Buńuela, Kurosawe, Rossellinija, filmovi Amerikanaca Forda, Hitchcocka, Hawksa iz razdoblja njihove zrelosti, filmovi novovalovaca (Godard, Truffaut, Resnais, Chabrol i dr.) u njihovom početnom naletu, a priprijetili su i nadolazeći Mađari i Čehoslovaci (npr. Forman), od staljinizma odahnuli Sovjeti (npr. Parađanov i Tarkovski), autori britanskoga socijalnog realizma. Također, stigoše u kina i neki raniji američki filmovi koji se prije nisu prikazivali u zemljama iza željezne zavjese, a na televiziji se, na primjer, prvi put prikazala Casablanca. Nabrajanje je nepotpuno, i jedino se još može dodati da je sastavljanje liste deset najuspjelijih filmova godine predstavljalo užasan problem: znalo se da će se morati izostaviti neki izvrsni filmovi, a i da će se neizbježivo pogriješiti u ranglisti.

Prvo djelo njujorškog filma

Dakle, u takvim okolnostima pojavile su se Sjene. Filmovi su se spomenutih redatelja, dakako, razlikovali, a taj se pak izrazito razlikovao od svih ostalih. Snimljen na 16-milimetarskoj vrpci, pa prebačen na 35 mm, snimljen s početnim kapitalom od četrdeset tisuća dolara, a zatim poduprt s dvadeset i pet tisuća dolara od tvrtke British Lion., s neglumcima ili anonimnim glumcima, film je bio prvo djelo tzv. njujorškog filma (i s elementima undergrounda), koje se probilo u većini zemalja do velikih kina. Ako se i nije znalo za njegovu tehnologiju i budžet, moglo se osjetiti da je to proizvod inspiracije entuzijasta: uprizorenja su očevidno bila improvizirana, gluma neholivudska, fabula labava, dah dokumentarizma svakomu zamjetljiv... No, kad se u odjavnoj špici, nakon što je radnja pristigla do finalnog smirenja, kad se tada pročitalo »Film koji ste upravo gledali bio je improvizacija«, osjetilo se da je jezgra filma bila neimprovizirana i da je film zbog toga jako dobar, odnosno, da su prikazani životi junaka dobrim dijelom ne imitacije života nego da je film uživljen u živote onih koji u vrevi velegrada ne znaju ili ne mogu dalje od improviziranja života. U tom pogledu, to jest i stilom i sadržajem, film je nadišao i poznate neorealističke modele.

Životni model pikareske

U trenutku prikazivanja filma u nas se tek nešto malo znalo o njujorškim filmskim pothvatima, odnosno, o onome što je američkom filmu pridala generacija beatnika. O modelu života prikazivana u obliku pikareske znalo se iz književnosti, na primjer, iz u nas prevedena romana J. D. Salingera Lovac u žitu, a možda je do nekoga dopro i do tada neprevedeni roman Jacka Kerouaca On the Road. U tim se djelima radnja zbivala pretežito duž ceste, ali i u Sjenama kao da se nije mogla zapaziti nikakva razlika; film je pokazao da se lutanja mogu izvesti i u zagušljivim klaustrofobičnim interijerima velegrada. No, film se završava negdje na početku duge ulice — i metaforičke, i one ulici slične i one prave ulice. Ima on tri konačna zaokruženja životnih putova protagonista: sestra će prihvatiti vezu koja joj nudi realniju budućnost, brat džez-pjevač sa svojim će impresarijem krenuti na put vlakom u Chicagu — ne bi li otpočeo novu karijeru, a drugi će brat noću krenuti u lutanje pravom ulicom — nikamo... Film je, dakle, iako u obličju do tada nepoznata realizma, zadržao američki mit o putovanju (vestern), povezao nas sa Salingerom i Kerouacom, a i pripremio je gledatelje za filmove ceste (road movies), koji će se pojaviti za desetak godina. Bio je to njujorški film, ali i sveamerički. Američki po datoj energiji pokreta, po nesmirenosti onih koji traže nove prostore, a njujorški po vrevi i spleenu. Njih smo, pak, do tada mogli upoznati jedino u književnom djelu kao što je Manhattan Transfer Johna Dos Passosa, romanu panorami s dašcima Weltschmerza izgubljene generacije iz dvadesetih, romanu mjesta koje kao da komprimira tutnjavu velegrada. A to se djelo i završava kao Sjene: Jimmy Herf, njegov junak, u završnoj rečenici izjavom da će putovati započinje ono što će se znatno kasnije čitati i u kinima gledati...

Neprikazano umorstvo kineskog kladioca

Cassavetes je, pak, nakon uspjeha filma otputovao u Hollywood i dosta se dugo u njemu održao režirajući sve do svoje rane smrti (1989, u šezdesetoj godini života). Karijeru je bio započeo kao glumac, a i tijekom redateljske bio je veoma tražen, pa ga sjećamo iz Ubojica Donalda Siegela, Prljavih dvanaest Roberta Aldricha i Rosmaryine bebe Romana Polanskog. No, on je u Hollywoodu htio biti redatelj i realizirao je više uspjelih filmova. Ipak, sve što se govori o njegovoj budućoj karijeri djeluje kao postskriptum. Pokušao je u Hollywood prenijeti metodu improviziranih glumačkih doprinosa, no prikazujući uglavnom viši sloj od bitničkog svijeta, opisujući svijet koji ipak ne muče problemi autsajdera i marginalaca, ta se metoda nija pokazala ni približno prikladnom. Oženio je u Hollywoodu ljepoticu i darovitu glumicu Genu Rowlands pa ga je to malo previše orijentiralo na prikaze neurotičnih (Žena pod utjecajem, 1974.) ili ugroženih žena (Glorija, 1980.). Sve je to bilo solidno, sve dobri filmovi, ali Sjene i dalje znatno življe svijetle...

I još jedan pravi postskriptum! Kad se iz naše perspektive već pomislilo da je holivudski Cassavetes malko bezoblična masa, u anketi njujorškog »Time Outa«, u povodu stogodišnjice filma našao se na listi stotine najuspjelijih i jedan nama nepoznat redateljev film: Umorstvo kineskog kladioca (1976). Upravo taj film nije nikada dolutao do naših kina, sada ćemo ga moći vidjeti prvi put i onda ćemo možda moći još nešto pridodati o Cassavetesu...