Izazov i zamka

Izazov i zamka

Razlomljena struktura drame podupire nepostojanje čvrstog temelja, fragmentiranost prizora, neprestanu nesigurnost koju rađa nemoć zbog neprihvaćanja stanja u kojem treba odbaciti sve što nam se činilo bitnim

U nekom prostoru koji, već prema izboru, možemo shvatiti kao diskoteku, kolodvor ili pak čistilište, u međuprostoru i međuvremenu koji dopuštaju sve samo ne jasna određenja, susreću se bivši ljubavnici Shilla (Marija Kohn) i Oscar (Krešimir Mikić), svaki praćen svojim anđelom (Zoran Čubrilo i Edvin Liverić), u težnji za ponovnim sjedinjenjem, nekim konačnim odgovorom — zaokruženjem ili smislom koji bi im donio potvrdu, ili olakšanje, te miran prelazak u smrt. No, dugo očekivan susret umjesto odgovora donosi nemir i nesigurnost jer vrijednosti koje likovi donose iz života ovdje postaju nevažne. Zajedničko vrijeme provedeno s Oscarom nije stvorilo i zajedničke uspomene, dva se lika u sjećanjima posve razilaze, potvrđuje se samo različitost i nespojivost s drugim, s kojima se teško pomiriti. Suprotna stajališta više ih poništavaju no što ih određuju kao osobe. Jer Shillina sputanost prošlošću i glad za narančom čežnja su za zemaljskim odgovorom, opsesija koja, iako je odredila cio njezin život, u predvorju smrti postaje posve irelevantna, postavljajući pitanje postoji li uopće nešto što zovemo razumijevanjem, jedinstvom i na kraju — individuumom, i što ih uopće određuje ako ne kategorije vremena, misli, prostora — svjedoci postojanja. Trajanje, Shillino ustrajavanje u boli i nadi, u oplakivanju mrtvoga grubo je poništeno dolaskom na mjesto gdje kategorija vremena i ne postoji. Drama o smrti tako postavlja pitanja o životu, o onome vječnome čemu?. Prije stapanja sa svemirom u fotonskoj smrti kao jedino rješenje preostaje zaboraviti sve i prepustiti se — drama je to o nemoći da na nešto utječemo i svijesti da šok, zbunjenost ili očaj koji se javljaju ne izazivaju sažaljenje i postaju besmisleni. Jer svatko se rađa i umire sam. Susret stoga i ne može biti no rastanak. Život (p)ostaje samo gomila mutnih, razlomljenih i neuporabljivih simbola — lutke, zemlja i naranče kojima su ispunjeni Shilini kovčezi, vječni nemir i lutanje majke (Doris Šarić Kukuljica) u potrazi za izgubljenom kćeri, slike umivaonika, bojlera i drugih kućnih predmeta (na videozidu), kao i banalna komunikacija uvijek svedena na iste zamorne rečenice (majčine replike).

Fragmentirana priča i likovi smješteni su u nespecificiran prostor, podijeljen na onaj ispred i iza stakla kabine — gdje je smješten onaj Netko kome se svi ponekad imaju potrebu obratiti, ali i njegovo postojanje i identitet nisu ništa manje nesigurni od ostalih komponenti. Scenografsko rješenje prostora (Goran Petercol) sa svjetlima koja se reflektiraju u zrcalima, parom kao u nekom diskoklubu, barskim stolcima, monitorima i videozidom (autor videomaterijala Simon B. Narath), iako multifunkcionalno, zapravo ne donosi ništa što nije već viđeno, a u kombinaciji s kostimografijom (Doris Kristić): anđelima u mafijaškom i rokerskom izdanju (kožne hlače i majica s natpisom Stairway to heaven?!, oružjem i krilima kao dodacima), govorom kroz mikrofone te muzikom (H. C. Boxer) koju iza stakla pušta DJ, bliže je kazališnom stilu osamdesetih godina nego današnjem vremenu. (Osim ako, naravno, retro izgled nije bila i namjera.) Glumačke kreacije variraju kako stilom glume tako i kvalitetom. Scenska pojavnost Krešimira Mikića neobična je, zaigrana i jednostavna u isti mah; Marija Kohn realističkim pristupom liku čini čvrstu jezgru, sredinu između Mikićeve nonšalantne jednostavnosti i ostalih glumaca koji svojim likovima prilaze kroz pomaknut, gotovo karikaturalan stil, u čemu se ponajbolje snalazi Edvin Liverić. Unatoč pojedinačnoj razlici u kvaliteti izvedbe, ansambl u cjelini ima svoje uspone i padove, pa tijekom izvedbe postajemo svjesni osciliranja kvalitete od onih momenata u kojima se glumački senzibiliteti u međusobnoj interakciji izvrsno nadopunjavaju do onih u kojima se međusobno pomalo gube.

Kompleksnost i otvorenost teksta raznim redateljskim tumačenjima i interpretacijama pokazuje se izazovom i zamkom. Razlomljena struktura drame podupire nepostojanje čvrstog temelja, fragmentiranost prizora, neprestanu nesigurnost koju rađa nemoć zbog neprihvaćanja stanja u kojem treba odbaciti sve što nam se činilo bitnim. Poigravanje s nestalnošću dramskoga razvoja u nekoliko navrata predstavu dovodi do ruba završetka, da bi se igra ponovno nastavila oko nekog detalja. Tretiranje vječnosti, odnosno nepostojanja vremenskih koordinata, zanimljiv izraz nalazi u generacijskom poigravanju (razlika u godinama ljubavnika, majka mlađa od kćeri). No u cjelini predstavi kao da nedostaje još više redateljskog eksperimentiranja s neobičnostima u tekstu, kako bi se zameci drukčijeg pristupa, zasad primjetni samo ponegdje, dokraja razvili i prekrili ostala, pomalo šablonska rješenja.

Ljubica Anđelković