Intimne refleksije

Jagoda Marinić, Eigentlich ein Heiratsantrag, Suhrkamp Verlag, 2001.

Jagoda Marinić, rođena 1977. kao kći hrvatskih useljenika u Njemačkoj, dobila je iznimnu priliku da svoju prvu knjigu, napisanu na njemačkom, objavi ni manje ni više nego u Suhrkamp Verlagu.

Eigentlich ein Heiratsantrag zbirka je dvadeset i četiri kratke priče, isključivo intimnih refleksija o razočaranjima, propalim ljubavima i neispunjenoj čežnji. Jagoda Marinić uglavnom piše o najstarijoj temi na svijetu — ljubavi. Ipak, u ovoj debitantskoj zbirci ljubavi kao da nema spasa — svaki je opisani dolazak zapravo odlazak, a svaki je početak početak kraja. Susreti nisu spajanje, nego samo pokazuju koliko je nepremostiv i prazan jaz između dvoje ljudi.

Autorica se zanima za minijature, prikazujući ih kroz obrise osjećaja, zaključujući da se ljubav sastoji od mašte, iluzije i samozavaravanja, te da ni u kojem slučaju ne može voditi ispunjenju. Mlada žena ostavlja ljubavnika jer se ne prepoznaje u njegovu opisu nje same. Druga pak, unatoč ljubomori, pokušava velikodušno opisati svoju suparnicu i ne uspijeva. Otac odbija voljeti svoga sina jer je pri njegovu rođenju izgubio ženu.

Jagoda Marinić, rođena u Waiblingenu, trenutno živi u Heidelbergu, a predstavlja drugu generaciju useljenika, odnosno djecu stranaca rođenu u Njemačkoj, ljude obično nejasna kulturnog identiteta, koji se tek malo-pomalo u Njemačkoj počinju umjetnički izražavati. Na svu sreću, Jagoda Marinić ne eksploatira tematiku traženja identiteta, što često čine pisci druge generacije — ona je prisutna tek u rijetkim pričama, primjerice u Kratkoj biografiji, klišeiziranoj priči o gastarbajterima koji cijeli život rade da bi se vratili u domovinu, da bi na kraju shvatili da to njihova djeca i unuci, rođeni u inozemstvu, ne žele.

Osim što se dakle uglavnom othrvala napasti da piše o temi koja se nudi sama od sebe, mlada spisateljica uspješno se kloni i zamke patetike, kao i pomodne distanciranosti, stvarajući vlastiti hermetički svijet. U Njemačkoj je uglavnom i hvaljena zbog činjenice što je kontrast generaciji girlie-spisateljica, koje se uglavnom bave svakodnevnim izazovima generacije dvadeset i nešto.

Neujednačene skice

Ipak, djelo Jagode Marinić pokazuje i neke bitne slabosti. Priče su ponajprije neujednačene — osim kratkih skica osjećajnog barometra, tu je primjerice Aura, koja prilično plitkom alegorijom o djevojci u staklenom lijesu, priča o osamljenosti kakva se rađa kad se od prevelike ljubavi zaboravi zaista pogledati voljenu osobu. Bok uz bok te poovske bajke stoji zatim priča koja tematizira problem izbora jogurta u prevelikoj ponudi njemačkih supermarketa, ova pak u kontrastu s Josipom, pričom o nedopuštenu prijateljstvu djevojčice i starca na nekom hrvatskom otoku, koje vrhunac pronalazi u slici zajedničkog sviranja frule na obali Jadranskog mora. Teško je zamisliti kičastiju sliku navodne sredozemne jednostavnosti.

Bolje su priče u zbirci one koje u prvom licu, bez ijednog imena i gotovo bez dijaloga, skiciraju neuhvatljiv trenutak i neizrečenu komunikaciju između dvoje ljudi.

Premda je svaka priča stilski zaokružena, upravo neke u svojoj lapidarnosti skrivaju teškoću. Naime, te skice nisu plod sveobuhvatna doživljaja i sposobnosti prerade tog doživljaja, nego više ukazuju na osnovnu slabost — spisateljici je naime svaki trenutak odlučujući trenutak, a svaka nijansa životno ključna. Nijedna od priča ne čini onaj nužni korak dalje, odnosno ne napušta sferu proživljenog. Opisani trenuci na kraju su samo trenuci, i oni počinju i završavaju na horizontu vlastitog iskustva. Jagoda Marinić još ima potrebu do tančina opisati vlastiti svijet — svijet koji obožava trenutak i vjeruje u važnost vlastitih doživljaja. To je ujedno i slabost i snaga tih priča. Upravo ta tako očigledna spisateljičina mladost i daje nade. Velika je naime mogućnost da Jagoda Marinić razvije potencijal koji i posjeduje, što je vidljivo iz ponekih zaista iskričavih rečenica, i napravi književnu karijeru. Na kraju krajeva, bolje od Surkampa vjerojatno nije mogla početi.

Iva Krtalić Muiesan